11 ožu U Đakovu održan seminar za župne glazbene suradnike
Nadbiskupijski ured za crkvenu glazbu organizirao je u subotu, 7. ožujka 2020. u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu redoviti godišnji seminar za sve župne glazbene suradnike župa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Glavna tema ovogodišnjeg seminara bila je »Glazba i liturgija«, a gost predavač izv. prof. dr. sc. Ante Crnčević, profesor liturgike na KBF-u u Zagrebu, predstojnik Instituta za crkvenu glazbu na matičnome Fakultetu, pročelnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral i urednik liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo.
Nakon uvodne molitve i pjesme sve okupljene pozdravio je mo. Ivan Andrić, voditelj Nadbiskupijskog ureda za crkvenu glazbu i profesor crkvene glazbe na KBF-u u Đakovu. Izrazio je radost što je ovogodišnji predavač na seminaru upravo dr. Crnčević, a svim polaznicima, kojih je ove godine bilo preko 120, poželio je plodonosan studijski dan.
U prvom izlaganju dr. Crnčević predstavio je temeljne pretpostavke kršćanske liturgije koje je nužno poznavati ako se na ispravan način želi shvatiti uloga i mjesto glazbe i zbora u liturgiji. U tom smislu istaknuo je kako je liturgija već po svojoj naravi zbor, okupljanje. Liturgija se ne tiče pojedinca nego svih. Ona je javno djelo u koje su uključeni svi i djelo koje zahvaća cijelu zajednicu (grč. λαός – narod, zbor). Svaka služba u liturgijskoj zajednici ima ulogu omogućiti da se zajednica doista osjeti kao zbor u zajedništvu. Nadalje, predavač je istaknuo kako je liturgija činjenje (grč. ἔργον – djelo, čin), ali ne na našoj ljudskoj razini: »Liturgija je prije svega Božje djelo (opus Dei)koje se ostvaruje u zajednici vjernika. Liturgiju vrlo lako doživljavamo kao svoje djelo. Ali prije svakog našeg događaja, liturgija je Božje djelo spasenja. Sve ono što unosimo u liturgiju ima zadaću omogućiti nam da doživimo to Božje činjenje u zajednici vjernika da bi okupljena zajednica bila Crkvom. Crkvom ne možemo biti svojim trudom – to je Božje djelo, dar. Stoga je u liturgiji prvotna dimenzija silazna (ono što Bog čini). Božje činjenje je razlog slavlja. Ono nam je darovano da bismo bili dionici božanskoga života.«
Nadalje je fra Crnčević tumačio kako spasenje nije dano samo svjedocima Isusova zemaljskog života: »Krist je jednom izvršio djelo spasenja (grč. ἅπαξ), ali to djelo ima trajnu vrijednost, tj. ono je zauvijek (grč. ἐφάπαξ,) i to svaki put (grč. ὁσάκις). Dakle, svaki put kada slavimo Kristovo djelo spasenja, koje se dogodilo jedanput, u nama se izvršuje to isto djelo spasenja. Krist je ispunio djelo spasenja te se tom djelu nema što nadodati u liturgiji. Naša liturgija je udio na punini koja nam je darovana. To dioništvo na punini u liturgiji nazivamo slavljem.«
U tom kontekstu predavač je pitao: »Što znači slaviti liturgiji? U Bibliji Božja slava (gloria Dei) jest Bog sâm. Kristovim utjelovljenjem Bog se sam daruje ljudima. Slaviti Boga znači postati dionikom božanske slave, božanskoga života. Pojam slavlje može biti zamka za pogrešno glazbeno oblikovanje liturgije. Kakav bi to bio Bog kada bi ovisio o našem slavlju? Slaviti Boga znači otvoriti se daru Božje slave, a ne činiti Boga slavnim. Jer liturgija je trajna novost, izvor novosti. Ako ne shvatimo da je novost liturgije u onome što je Božje djelo, tada novost zamjenjujemo onim što mi činimo kao novost. I lako ćemo skliznuti u iskušenje da mi liturgiju učinimo prividno novom, a to je srljanje u privlačnost, zabavnost, svečanost, obrednu dopadljivost.«
Kako bi pojasnio na koji način je liturgija kadra biti posrednicom dara spasenja, dr. Crnčević je najprije protumačio pojam simbol. Za razliku od znaka, koji svaki put komunicira isto, simbol je puno više. Simbol uprisutnjuje stvarnost koju označava i daje iskusiti ono što označava. Etimološki, simbol znači staviti zajedno, sjediniti u cjelinu (grč.συμβάλλω). Kada kažemo da su liturgiji čini simbolički, to znači da oni uprisutnjuju onu stvarnost koju označavaju, naglasio je fra Crnčević. Prva krajnost u oblikovanju liturgije bila bi da stavimo naglasak na ono što vidimo, a da zanemarimo otajstveno (Božja slava, tj. djelo spasenja). To vodi u ritualizam i formalizam. Druga krajnost je da se prenaglasi ono što je u srcu, a zanemari obrednost. Zato je liturgija simbolizacija: ono što činimo sjedinjuje nas s otajstvenim.
Stoga je predavač istaknuo kako je sva liturgija u darovanosti, a ne u našoj sposobnosti ostvarenja. No, da bismo doživjeli dar, treba nam drugi: ne možemo sebi nešto darovati. Zbog toga je potrebna zajednica. Upravo glazba ima neprocjenjivu moć stvaranja zajedništva. A zajedničko sudjelovanje je tek jedan od načina udioništva. Udioništvo ne smije biti svedeno na sudjelovanje. Sudjelovanje je lako postići. I poklik, molitva, geste, šutnja – sve su to oblici udioništva.
Kao posljednje, naglašeno je da sve što unosimo u liturgiju biva preobraženo: »U liturgiji se treba osjetiti da je glazba bitno drugačija od glazbe u običnom životu. Ako u liturgiji ostanemo nepreobraženi, ostajemo nedodirnuti otajstvom. Stvarati liturgijsku glazbu jest prije svega imati osjećaj za ono što se daruje, kako bi ta glazba bila dostojnom posrednicom otajstva.«
Nakon prvog predavanja sve okupljene polaznike seminara pozdravio je mons. mr. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki. Zahvalio je svim sudionicima na angažiranosti i požrtvovnosti u pastoralnom radu na župama na području liturgijske glazbe. Potaknuo ih je da i dalje nastoje rasti i sazrijevati u ispravnom shvaćanju liturgije i uloge glazbe u njoj.
U drugom dijelu seminara, predavač Crnčević govorio je o glazbenom oblikovanju liturgije, s posebnim naglaskom na glazbeno oblikovanje uvodnih obreda euharistijskog slavlja. Pri tome je kazao kako svako pjevanje koje se unosi u liturgiju treba srasti s liturgijskim činom. U tom kontekstu spomenuo je pjesme problematičnog teksta (suvremena duhovna glazba) rekavši da takve pjesme mogu biti unesene u liturgiju, ali nikada neće postati liturgijska glazba jer nisu srasle s liturgijskim činom. Takva glazba se samo paralelno događa s onim što Bog čini u liturgiji. A liturgijska glazba prvotno je dio obrednog čina. Ona je utkana u samu obrednu dinamiku. Glazba je neodvojiva od liturgije i upravo glazbom doživljavamo ono što slavimo, zaključio je predavač.
Nakon izlaganja uslijedila je plodonosna rasprava i razmjena iskustava sudionika i predavača, a potom je mo. Andrić zahvalio svima te najavio planove Ureda za crkvenu glazbu za nadolazeće razdoblje.
Bruno Diklić