20 stu Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše
Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše s euharistiskog slavlja susreta župnih zborova grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije o spomendanu svete Cecilije, nebeske zaštitnice crkvenih glazbenika i glazbenika općenito održanog u crkvi svetog Jeronima 20. 11. 2023.
HOMILIJA NADBISKUPA KUTLEŠE
Susreta župnih zborova grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije
Župa svetog Jeronima, o spomendanu sv. Cecilije, Zagreb, 20. studenoga 2023.
Draga braćo i sestre u Kristu!
Čast mi je večeras biti s vama i ovim misnim slavljem u susret spomendanu sv. Cecilije zahvaliti vam na svemu što predano činite na području njegovanja liturgijskog pjevanja, liturgijske glazbe i animiranja liturgijskih slavlja kako bi naše slavljenje Boga uistinu bilo na onoj razini i u onom raspoloženju koje je dostojno novosti života na koji smo pozvani. Poznata vam je zasigurno izreka sv. Augustina: „Novi čovjek, novi zavjet, nova pjesma. Nova pjesma ne pripada starim ljudima.“ Mi ovdje u novosti života slavimo Boga. Njegova riječ danas stavlja pred nas slijepca od rođenja. U životu svakoga od nas postoje trenuci milosti koji nam otvore obzore, prošire poglede, nakon kojih vidimo što nismo do tada vidjeli. Takvi trenuci automatski postaju razlogom slavljenja Boga. Pjevanje i gledanje, uho i oko u novosti života imaju jednu posve drugu dimenziju i perspektivu. Mogli bi je nazvati slavljeničkom.
Vi častite svetu Ceciliju kao svoju zaštitnicu. No malo je poznato da je ona zaštitnica i slijepih osoba. Stoga nije slučajno da nam današnje evanđelje o slijepcu od rođenja, kojega Isus ozdravlja, nosi nekoliko važnih poruka za sve koje okuplja interes i trud oko crkvene glazbe.
1. Postoje posebni trenuci Isusova pohoda koji iziskuju da ga zazivamo živom vjerom.
Iako Luka ne spominje ime ovoga slijepca, Matej nam kazuje da se zove Bartimej. Bartimej je dane provodio sjedeći uz put, proseći i raspitujući se što se oko njega događa. Stari Jerihon je u Isusovo vrijeme bio vrlo prometan grad na zapadnoj obali Jordana kroz koji je svakodnevno putovalo mnoštvo ljudi na putu prema Jeruzalemu. Bartimej se naslušao mnogih priča i neke su ga od njih zasigurno pripravile i na ovaj susret s Isusom. Slušao je o njemu, da čini čudesa, da slijepima daje vidjeti i gluhima čuti. Iskra nade je zasigurno tinjala u njegovu srcu.
Iako slijep, tim više što je bio slijep, bio je budan, pozoran na svaki pokret. Sada osjeća da se mnoštvo uskomešalo više nego inače. Govore mu da Isus Nazarećanin prolazi. No za Bartimeja on nije samo Isus iz Nazareta, veliki prorok. Puno je više od toga: on je Davidov sin, obećani Mesija! Slijepi Bartimej opaža razliku. Kad je Ivan iz tamnice po učenicima pitao Isusa je li on onaj koji ima doći, Isus mu odgovara svjedočanstvom svojih djela: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje!“ (Mt 11, 5). Bartimej je znao da ta djela svjedoče da Isus nije samo jedan od proroka i da je ovaj trenutak njegova prolaska prilika koja se neće ponoviti. Svim ušutkivanjima usprkos doziva Isusa tim mesijanskim imenom i živom vjerom: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” A naš Spasitelj je slab na takve vapaje.
Svako naše euharistijsko slavlje milosni je prolazak Gospodinov. Pitati nam se, kakvom mu vjerom pristupamo? Tko je on za nas? Liturgijska obnova nakon Drugog vatikanskog sabora naglašavala je aktivno sudjelovanje svih vjernika u liturgiji, participatio actuosa, pa se nametnula izvjesna napetost između tog poziva i svečane glazbe tijekom misnih slavlja u čijem izvođenju nisu svi mogli aktivno sudjelovati. Čini mi se da od slijepog Bartimeja možemo naučiti kako takvu napetost prevladava upravo budnost duha i živa vjera. Čak i samo slušanje i promatranje dovode do slavljeničkog klicanja tamo gdje se Isusu pristupa živom vjerom i pouzdanom molitvom. Time se obistinjuje i ono što je opazio papa Benedikt kada piše: „Gdje se doista događa susret sa živim Bogom koji nam dolazi u Kristu, ondje se rađa i ponovno raste odgovor čija ljepota dolazi iz same istine“ (Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, 55).
2. Naša vjera treba razotkrivati besplatnost Božje milosti, a ne naše zasluge.
Druga važna stvar na koju treba obratiti pažnju je Bartimejev molitveni stav i sadržaj njegove molitve. On nije stao pred Isusa nakon što je sve stvari u svome životu posložio tako da može reći: “Živio sam prilično dobar život. Uvijek sam išao u sinagogu. Nikad nisam nikoga povrijedio. Trudio sam se činiti samo dobro. Na temelju svega toga, hoćeš li mi, Sine Davidov, otvoriti oči?” Ne, znao je da je slijepi prosjak koji se nema čime dičiti, nema ništa na temelju čega bi se nadao da će mu molitva biti uslišana. Nije imao ništa čime bi se preporučio Kristu. Poput carinika u Isusovoj prispodobi, on je samo vapio za milosrđem.
Svi smo slijepi prosjaci pred Bogom. Pred Bogom smo “nevoljni, bijedni, ubogi, slijepi i goli” (usp. Otk 3, 17). Ovo je možda glavni kamen spoticanja koji nas sprječava da se otvorimo Bogu: imamo potrebu i pred njim se pohvaliti svojim djelima, zaslužiti milost. Sam Bog nam mora otvoriti oči za naše pravo stanje pred Njim. Ne želi nas poniziti već reći da je njegova spasenjska milost besplatna. Nemamo ništa u sebi čime bismo zaslužili spasenje. Mi smo duhovno slijepi grešnici i jedini način na koji možemo doći k njemu jest traženje milosti, a ne isticanje zasluga.
Ovdje pronalazimo još jednu paralelu važnu i za područje liturgijske glazbe, a to je nužnost stavljanja naglaska na Božju inicijativu. I u liturgiji, kao i u životu, Bog ima prvenstvo. Ni naše umijeće pouke, ni glazbeno stvaralaštvo, ni uzvišenost našega pjevanja u liturgiji ne može Gospodina prisiliti da se zaustavi i priđe nam. Uzvišenost slavljenja dolazi od stavljanja Boga na prvo mjesto, od susreta s njime. Ono je u razotkrivanju njegove nazočnosti. Svaki put kad naglasak stavljamo na vlastito djelovanje i umijeće, zaboravljamo na milost njegova prolaska i na potrebu žive vjere koja ga zaziva.
3. Naša vjera treba ustrajno nadvladavati sve zapreke i biti odvažna i konkretna u zahtjevima.
Na Bartimejev vapaj Isus uzvraća pitanjem: “Što želiš da ti učinim?” To je Isusovo pitanje osmišljeno kako bi natjeralo Bartimeja da bude konkretan u iskazivanju svojih potreba: “Gospodine, da progledam!” Ponekad mislimo da ćemo s mnoštvom biranih riječi biti uslišani, a Isus traži naše srce. U najintenzivnijim životnim iskustvima potrebno je najmanje riječi. U boli, sve stane u pogled i uzdah, u radosti, sve u jedan usklik. Jedan od razloga zašto je Bartimejeva vjera bila tako odvažna bio je taj što je snažno osjećao svoju duboku potrebu. Tek kada shvatimo svoje pravo duhovno stanje, osjetit ćemo i našu očajničku potrebu za Isusom. Uzalud se od čovjeka nadati spasenju. Trebamo spasenje koje daje Bog i zato mu se trebamo potpuno prepustiti.
4. Naša bi vjera trebala uroditi slavom Bogu.
Čim je Bartimej progledao, pošao je za Isusom, slaveći Boga. I svi koji su vidjeli što se dogodilo slavili su Boga. Tu se potvrđuje da je slavljenje liturgija hvale Bogu zbog njegovih djela spasenja. Znak prave vjere u Isusa je davanje slave Bogu i početak novoga života nasljedovanja Isusa. Nitko se od nas ne može pohvaliti svojom velikom vjerom. Možemo se samo hvaliti Bogom koji nam je otvorio oči i iskazao veliko milosrđe. Isus će se uvijek zaustaviti pored srca koje mu vapi za milost. A takva je molitva stav koji treba njegovati u svim prilikama života. Ne možemo ga naručiti samo za vrijeme svete mise.
Isusove riječi Bartimeju: “Vjera te tvoja spasila” imaju dvostruko značenje. Na jednoj razini, bio je “spašen” fizički, tako da je sada mogao vidjeti. Ali na dubljoj razini, njegova ga je vjera duhovno spasila. To je veće čudo. Bog mu je odmah oprostio grijehe i udijelio mu novi život, učinivši ga Božjim djetetom.
Dragi liturgijski glazbenici, svirači, pjevači, zborovođe, svi koji svoje glazbeno umijeće ili ljubav prema glazbi koristite na slavu Božju, ne zaboravite na ovo čemu nas je poučio slijepi prosjak Bartimej. Slavljenje se rađa iz milosti susreta s Gospodinom i njegovom spasenjskom snagom. A da bismo ga privukli, da bi se zaustavio kraj nas ne traži naša umijeća, već budno srce, živu vjeru i poniznost.
Za papu Benedikta XVI.: „veliki i čisti odgovor zapadne glazbe razvio se u susretu s Bogom koji nam se u liturgiji uprisutnjuje u Isusu Kristu.“ Takva glazba, izrasla iz iskustva Boga, za njega je „dokaz istinitosti kršćanstva“ (Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, 52).
Neka vam Gospodin Isus udijeli iskustvo svoje blizine kako bi vaš stvaralački i vjernički doprinos bio plodan njemu na slavu. Neka se i po vašem služenju srca, oči i uši vjernika otvaraju novosti života u Bogu. Amen