21 stu Homilija msgr. dr. Ivana Šaška u euharistijskom slavlju povodom Susreta župnih i crkvenih zborova
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
UVOD I HOMILIJA
U EUHARISTIJSKOM SLAVLJU
SPOMENDANA PRIKAZANJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
povodom Susreta župnih i crkvenih zborova zagrebačkih dekanata
Zagrebačka prvostolnica
Ponedjeljak, 21. studenoga 2016., u 18 sati
Raspjevana Crkvo grada Zagreba, dragi članovi župnih i drugih crkvenih zborova sa svojim voditeljima i voditeljicama, braćo i sestre u Kristu Gospodinu, Novoj pjesmi našega života!
U predvečerje spomena zaštitnice crkvenih glazbenika, svete Cecilije, okupili smo se u ovo euharistijsko zajedništvo, da bismo proslavili otajstvo Božje ljubavi, slaveći danas Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu.
Tako u razmatranju i slavlju pred nama svijetle i zagovaraju nas dvije žene koje su se potpuno predale Gospodinu. To nas predanje, prikazanje Bogu nadahnjuje da u svome pozivu i službi u Crkvi živimo nesebičnost. A najljepši je pokazatelj radosti i velikodušnosti pjesma naše nutrine kojom se ugrađujemo u pjesmu Crkve. To vi, crkveni glazbenici, u svojim župnim i drugim zajednicama činite iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. Zato zahvaljujemo Bogu za vas, za darove koje vam je udijelio i za vašu spremnost da molitve vjernike pretočite u pjesmu i da svojom liturgijskom službom budite nove molitve.
U ulaznoj smo pjesmi ( Pohvale Gospi ) pjevali Mariji pohvale, među kojima se u zadnjoj kitici upućuje zaziv: O, Radosti suznoj doli, Lijeku svakoj našoj boli, Zdravlje bolesnih. Milosrdna Majko Spasa, Plodna njivo Krista klasa, Vrata nebeska! Radost, lijek i zdravlje, majčinsko milosrđe, plodnost na zemlji i otvoren prostor neba. To su naše potrebe za koje molimo skrušeno i raskajano ispovijedajući svoje grijehe.
HOMILIJA
1. Crkva je od svojih početaka u Božjemu Duhu razumjela da Marijin stav u trenutku Navještenja nije bio slučajan te da se u svome duhu pripremala za susrete s Bogom. Bila je djevojka privučena Gospodinom, njegovom svetošću i željela se svojim bićem i sposobnostima predati njemu u službu, u skladu s njegovom voljom.
Marija je išla putem koji je kasnije sveti Pavao istaknuo kao ideal svim vjernicima – prinositi sebe. On piše rimskim kršćanima: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12, 1-2)
Ne postoji evanđeoska stranica koja bi bila podudarna s današnjim marijanskim spomenom, jer njezino prikazanje evanđelisti nisu zabilježili. Ipak, sadržaj odražava Radosna vijest i možda je najprimjereniji Marijin hvalospjev ‘Veliča duša moja gospodina?
Nipošto se ne radi o anakronizmu, jer taj Hvalospjev izražava osjećaje koji su se oblikovali u Marijinoj duši prije njezina susreta s arkanđelom Gabrielom; osjećaji koji su u temelju njezina dara i prikazanja, u temelju njezina prinosa kao djevojčice, prinosa u Naviještenju i prinosa na Kalvariji.
2. Sve govori o prepoznavanju Božjih darova. Naš je prinos odgovor na Božji dar. Bog nas pretječe svojom ljubavlju. Prepoznajući tu ljubav mi Božje darove stavljamo njemu na raspolaganje, kao zahvalni prinos i molimo da ih posveti, da ih preobrazi svojom svetošću za nas i za bližnje.
Mi Bogu prikazujemo darove, pred-stavljamo ih, stavljamo-pred Gospodina, počevši od dara života. Ti darovi su nam dani od Božjega stvaranja, da bi smo ih prinijeli i da bi bili preobraženi i otvarali prostore povezivanja naše slobode u zajedništvo s Božjom voljom.
Zato možemo darovati sve, čak i ono što nam djeluje nevrijedno, štoviše: kao zaprjeka: poteškoće, dvojbe, opterećenja i trpljenja. Raspeti nas Krist uči da sve možemo prinijeti i prikazati Bogu, da bi sve bilo preobraženo, te da su upravo one stvarnosti koje su smatrane nevažnima, nepotrebnima, preobražene na najčudesniji način.
Mogli bismo reći da su najružniji i najbeskorisniji zvukovi: zvuk pogrda, psovki, ljutnje, ismijavanja, zvuk jauka, grubosti i nemilosrđa, na najružnijemu mjestu, postali predivnom pjesmom, najuzvišenijim mjestom, blagom riječju koja obnavlja zemlju ljepotom neba.
3. U ovome tjednu prjelaska u novu liturgijsku, u novu crkvenu godinu upućene su nam riječi iz Knjige Otkrivenja. I na lijep se način ta Božja riječ podudarila s našim večerašnjim susretom. Jer, niti jedna stvarnost ne opisuje tako dobro narav crkvenoga pjevanja kao što je „nova pjesma“. A čuli smo u prvome čitanju o glasu s neba, poput šuma voda i tutnjave groma; glas svirača na citrama, i kaže se: Pjevali su pjesmu novu. I tu pjesmu nije mogao naučiti nitko, osim otkupljenih. U njihovim ustima nije bilo laži.
Pjesma je to radosnih ljudi u istini života, u klanjanju Bogu i njegovoj ljubavi o kojoj svjedoči žrtva Jaganjca. To je ljepota koja odgovara čežnjama srca: potrebi za sigurnošću i snagom kao i žeđi za ljubavlju koja tješi i ohrabruje. Sjetimo se kako je Mojsije zapjevao pjesmu slobode, nakon izlaska iz ropstva. Pobjeda Krista-Jaganjca budi u čovjeku novu pjesmu, pjesmu novoga života koja sažima cjelokupnu stvarnost, način kršćanskoga života, djelovanja, razmišljanja.
To je novost odnosa o kojima govori Isus pred svojom rodbinom. I mi se zovemo braćom i sestrama. To i jesmo u toj novosti, bez obzira što ju premalo svjedočimo. To je pjesma koju treba ne samo čuti, nego ju osluškivati, usvajati i vršiti. To je pjesma pjevana po notama Božje volje.
Upravo je hod „u novosti života“ slogan pod kojim se odvija slavlje Sinode naše nadbiskupije, zasjedanje koje započinje na svetkovinu Bezgrješnoga začeća. Taj novi život postaje pjesmom onih koji vjeruju i to ne samo na razini slike, raspoloženja, vrjednota, nego i stvarno.
U liturgijskome pjevanju uvijek treba odjekivati nova pjesma, Isus Krist, njegovo utjelovljenje, naviještanje Kraljevstva, njegova muka i pobjeda nad smrću. Ta je pjesma nova i onda kada se koristi poznatim glazbenim oblicima. Ta novost pjesme je ujedno i kriterij za razlučivanje između onoga što je od glazbe za liturgiju Crkve prihvatljivo, a što Crkva ne prepoznaje liturgijskim.
4. Današnje riječi iz zadnje biblijske knjige koja govori o nebeskoj slavi daju puninu psalamskomu ushitu: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! (Ps 96, 1; 98, 1) Gospodinu Kralju i Sucu!
Današnje nas zajedništvo vjere i slavlje Kristove novosti pita: Pjevam li rado; činim li to ispunjena i zahvalna srca pred Bogom, u Crkvi? Iz tjedna u tjedan glazbom postajemo dionicima hvalospjeva Bogu i povezanosti Božje obitelji. Običavamo reći da je liturgijska glazba dio bogoslužja. Ali, ona je i više. Ona izrasta iz srca liturgije, iz njezina smisla.
Zašto smijemo reći da liturgijska glazba pripada jezgri, srcu našega bogoslužja? Puno toga kao vjernici možemo učiniti sami: možemo naviještati, razmatrati, možemo činiti djela ljubavi, vršiti pobožnosti. Ali za pjevanje trebamo druge. U liturgijskome pjevanju je potrebna uzajamnost.
Zato liturgijska glazba nije prepuštena izvođačima, solistima, nego je stvarnost uzajamnoga darivanja. Mi jedni druge, braćo i sestre, glazbom donosimo pred Boga, prikazujemo Bogu – i sebe i druge. Marijin ‘Veliča’ je istinska glazba mlade vjernice koja voli Gospodina, ali nije teško zamisliti Marijin odgovor: Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po riječi tvojoj kao glazbenu rečenicu. U njoj je darivanje, prikazanje i proslava.
Nova pjesma započinje Stvaranjem, ali ju do kraja ne razumijemo, dok ne čujemo Mariju u njezinu životnom odgovoru, dok ne osjetimo ushit svete Marije Magdalene i učenika na grobu ili nakon susreta u Emausu. Onaj tko nema dara vjere, nade i ljubavi tu pjesmu ne može naučiti, jer ona se ne uči po notama, po zvuku, nego susretom s onima koji vjeruju.
5. Zato je vaše služenje Gospodinu i Crkvi iznimno svjedočenje i naviještanje nove pjesme. Jer mi Gospodina ne slavimo samo zbog njegovih čudesnih djela u prošlosti, zbog Stvaranja, zbog djela spasenja po žrtvi na križu ili zbog uskrsnuća. Mi ispovijedamo vjeru i dajemo hvalu Bogu za ono što čini danas, za naše bližnje, za blizinu radosti koju smijemo osjetiti, za malene pobjede nad zlom iz dana u dan. Nova nas pjesma združuje s vjernicima iz raznih naroda i kultura koji nastoje živjeti istinitost evanđelja.
Nova je pjesma spajanje različitih glasova, dionica, melodija u razumljivost, u sklad, u neku vrstu pripovijedanja našega života s Bogom. Zato psalam, kada govori o pjevanju Gospodinu, veli: „Kazujte, (pripovijedajte) poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova.“ (Ps 96, 3) Pozvani smo naviještati pjesmom ono što srcem živimo, što smo naučili od Isusa, njegove Majke i svetih.
U našoj se pjesmi odražava vjera ili nevjera, milosrđe ili nemilosrđe, zajedništvo ili razdor, gorljivost za Boga i ljubav prema Crkvi ili hladnoća, zauzetost za čovjeka ili ravnodušnost.
Za tu pjesmu ne postoje note, niti se nekoga može natjerati da tu novu pjesmu pjeva. To se osjeti u župama, u našim zajednicama, u susretima. Ona je ponuđena svima i glazbenici ju mogu naizgled otpjevati savršeno, ali njezino se savršenstvo najviše čuje, vidi, osjeti u brizi za potrebne, tamo gdje je potrebno kršćansko srce.
Ta pjesma nije pisana za koncerte, nego za molitvu i za susrete s ljudima. A onda se osjeti i u liturgiji, kada ju zapjevaju i djeca i starci, kada se osjeti jednodušnost koja živi od nade, premda s malo materijalnih sredstava. Ne možemo ni slutiti koliko je vaša požrtvovnost, spremnost, darivanje s pomoću glazbe, ljudima otvorilo sluh za Boga, za Crkvu i za bližnje! Zato vam ponizno izričem zahvalnost u ime Nadbiskupije.
I svatko tko želi biti dionik crkvenoga zbora ulazi u ljepotu preobražavanja kojim upravlja, kojim ravna Gospodin. On je Nova pjesma, ali on je i skladatelj i pjevač i dirigent našega pjevanja i kada kao pojedinci nemamo dovoljno sluha i kada kao Crkva grješnosti i svetosti prinosimo sebe u radosti, jer ljepota Nove pjesme ne ovisi o nama. Smijemo ju pjevati potiho i čuti jačinu glasa Krista koji se prinio za nas, Bogorodice koja se prikazala Gospodinu, svetih koji nam pomažu dosegnuti i najviše i najdublje tonove.
Neka vas Bog blagoslovi i jača zagovor svete Cecilije.
Amen.