Slavlje Euharistije (2. dio: Služba riječi)

Kako poboljšati euharistijska slavlja?

SLAVLJE EUHARISTIJE
Pastoralno-teološka promišljanja
veljača, 2008. godine

2. dio: SLUŽBA RIJEČI

Služba riječi je jedan od nosivih elemenata slavlja, te mu treba posvetiti i dužnu pozornost. Prije bilo kakvog drugog razmišljanja, predsjedatelj će se pobrinuti da u zajednici bude dovoljan broj dostojnih i pripremljenih čitača čitanja iz Svetog Pisma u liturgiji. Treba težiti k tomu da se među vjernicima pronađu oni koji bi bili i liturgijski uvedeni u službu čitača. Stav pojedinih predsjedatelja slavlja u tom pogledu šteti poštovanju i učinkovitosti slavlja. Česti slučajevi da čitanja čitaju djeca u kojima doduše postoji želja, volja i spremnost, nisu dobar put pripreme vjerničke zajednice za ozbiljnost liturgijskog trajnog danas, tu i sada govora Boga toj zajednici. Djeca ne mogu biti nositelji službe čitača, premda se u Misama s djecom može računati na određene odmake od načelnog pravila, no samo onda kada se radi o Misama s djecom.

Liturgijsko slavlje u pripremi može – i dobro je – predvidjeti ulogu tumača ili uvodničara u čitanja, ako se to pokaže potrebnim, posebno za čitanja koja je teže razumjeti na razini različitosti zajednica s nejednakom teološkom i crkvenom suživljenošću s tekstovima i porukom Svetog Pisma. Nije dovoljno koristiti se jednostavnim govorom i rječnikom, već je potrebno da pošiljatelj poruke uđe u iskustveno obzorje onih koji ga slušaju i primaju njegovu poruku. U kontekstu će Euharistije ponekad biti potrebna objašnjenja, ali samo tamo gdje je takav govor nužan, kako se drugoj vrsti (neverbalnoj) ne bi oduzeo njezin smisao i snaga. Za tumača treba predvidjeti mjesto u liturgijskom prostoru koje je različito od ambona, kako bi se jasno razlikovalo ono što se odnosi na Božju riječ kao priprema za navještaj, od onog što je sam navještaj ili homilija. To bi mjesto moglo biti na istaknutom mjestu ispred oltarnog prostora, vidljivom cijeloj zajednici. To vrijedi za sve ostale oblike govora i obraćanja zajednici.

O dostojanstvu i znakovnosti ambona treba posebno povesti računa kada su u pitanju građanske vlasti koje se nalaze kao vjernici na euharistijskom slavlju. Prije svega neka političari i predstavnici ostalih, necrkvenih institucija ne govore u okviru liturgijskog slavlja, a posebno ne s ambona. Ako imaju neku liturgijsku službu, za njih vrijedi sve što vrijedi za bilo kojeg liturgijskog službenika.

U euharistijskom slavlju treba uvažavati različitost svetopisamskih tekstova i službi koje su vezane uz pojedine od njih. Čitanja će čitati čitači, dok će psalam pjevati psalmisti. Ako se psalam ne pjeva, ponovno je dobro čuvati tu raznorodnost i to obrnuto od nepisanog i raširenog običaja da jedan čitač (ako su samo dvojica) čita prvo čitanje i psalam, a drugi drugo čitanje. Bolje je, dakle, da prvo i drugo čitanje čita isti čitač, a psalam drugi čitač. Ako se psalam pjeva, tada i pjesmu prije Evanđelja pjeva pjevač (»psalmist«) ili schola.

Što se tiče Evanđelja, njega čita đakon ili, ako nema đakona, prezbiter. No, ni ovdje, kao ni bilo gdje drugdje u liturgiji, ne smije postojati zamjena vanjskih oznaka (odjeće) samo da bi se postigla liturgijska »scenografija«. Poglavito se misli na slučaj kad nema đakona pa kad bi se netko od prezbitera obukao u đakonsko ruho.

Sveopća ili vjernička molitva je izričaj konkretne liturgijske zajednice, te će se još jednom pokazati nužnom »liturgijska skupina« u zajednici koja će pripremiti molitve vjernika. Komocija i nebriga oko molitvenog života nametnut će posezanje za već napisanim tekstovima. Svakako da je dobro poznavati i imati molitvene tekstove koje je odobrila mjerodavna vlast i kao pripremljene molitve i kao predloške za nove obrasce, ali je još pohvalnije ako se za pojedino slavlje napišu posebne molitve koje su izrasle iz života baš te zajednice. Formulacija tih molitava mora se pridržavati određenih pravila, kako bi ostala unutar pripadne književne vrste. Ovdje završava služba koja se odnosi na slavlje Božje riječi, te nipošto nije uputno da se dogodi spajanje priprava darova i molitva vjernika, tj. da se sveopće molitve iznose uz donošenje darova na oltar. To su dva liturgijska elementa koje je dobro sačuvati kao samostojne, još više zbog toga jer se tom fuzijom dokida važna razdjelnica koja omogućuje slavljeničke prijelaze.

(Iz Građe za predsinodske rasprave u zajednicama vjernika)