Pobožanstvenjenje – Kristov dar čovjeku
POBOŽANSTVENJENJE – KRISTOV DAR ČOVJEKU
Tragom zaboravljene liturgijske duhovnosti
Ante Crnčević
Čovjek je »stvorenje komu je dana zapovijed da postane bog«. Ta misao svetoga Bazilija oslikava bit i poslanje ljudske naravi koja se takvom u punini ostvaruje po Božjoj darovanosti u Isusu Kristu, navlastito po njegovu otajstvu utjelovljenja. Združenost božanske i ljudske naravi, očitovana u Isusovoj osobi, postaje smislom čovjekova življenja i ciljem njegova poslanja. U tradiciji kršćanskoga Istoka ta je misao do te mjere srasla s poimanjem kršćanskoga puta da Pavel Evdokimov ne dvoji reći kako je ljudsko biće po svojoj iskonskoj čežnji usmjereno k otkrivanju i življenju svoje teandričke (bogočovječne) naravi te teži postati »stvoreni bog, bog po daru milosti«. Takav smioni govor, možda prestrog za naše uši – naviknute na govor o dalekome Bogu – pomno je oblikovan kako bi misli i duhovnosti kršćanskoga Zapada ukazao na zaborav dara koji je čovjeku darovan djelom stvaranja, a obnovljen Kristovim djelom otkupljenja (A. Casalegno). Čini se, naime, kako primjećuje Vladimir Lossky, da smo u Kristovu djelu otkupljenja skloni gledati samo promjenu Božjega odnosa prema grješnomu čovjeku, a ne na prvome mjestu preobrazbu i obnovu same čovjekove naravi. Stoga je korisno, nadahnjujući se duhovnošću kršćanskoga Istoka, uvidjeti one vidike Kristova otkupiteljskog utjelovljenja i otkupiteljskog umiranja, koji bacaju božansko svjetlo na ljudsku narav i čovjekov život na zemlji, a u zapadnoj su misli ostavili tek blijedi trag.
Naše je savršenstvo potrebno obraćenja
Ponirući u duhovnost kršćanskoga Istoka, u razumijevanje smisla liturgijskih slavlja te samoga evanđeoskog nastojanja (ili pastorala), lako je uočiti različitosti u odnosu na ‘našu’ zapadnjačku praksu i misao. Moguće je nabrajati različitosti Istoka i Zapada u pristupu istoj sakramentalnoj Kristovoj zbilji i zajednički oblikovanim istinama vjere, ali se te različitosti, čini se, najvećim dijelom mogu oslikati dvama temeljnim težnjama: dok je na Zapadu srž životnoga nastojanja svediva na postignuće savršenstva (perfectio christiana), na Istoku je cilj svega kršćanskoga nastojanja izreciva pojmom deificatio (theosis), obožanstvenjenje čovjeka. Kršćaninov cilj nije postati »savršen čovjek«, nego postati jedno s Bogom – jedno s njim u božanskoj naravi.
Dugostoljetna slika zapadnokršćanske duhovnosti, i od nje nerazdvojivoga morala, prepoznaje se u pitanju i odgovoru prethodnih katekizama: »Zašto smo na svijetu? – Da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo.« Na taj način oblikovana misao o ljudskome životu sve je stavljala na čovjekovo htijenje i nastojanje. Božja darovanost, koja se, reći će se, pretpostavlja, ostala je neizrečena, zapretana u dogmatski izrijek vjere, u nauk koji valja prihvatiti. Čovjek je ‘prepušten’ udijeljenim (ili ‘ulivenim’) krjepostima i Božjim darovima. Življenje tih darova vodi čovjeka u savršenstvo, a jedinstvo i zajedništvo s Bogom ostaju izvan čovjekove ljudske naravi i njegove tjelesnosti, iskustveni tek u mistici, u ekstazi ili »u nebu«. Valja priznati da tako oblikovana duhovnost reducira biblijsku vjeru na čovjekovu čežnju za Bogom.
Razmišljanje o otajstvu Božjega utjelovljenja vraća nas u prostor božanskoga te nam daje otkriti obnovljenost čovjekove naravi, naravi koja je iznova stvorena – od božanskoga svjetla, od Boga koji silazi na zemlju. Danas, međutim, kao da smo Kristovo utjelovljenje sveli samo na objavu Božje nedefinirane blizine ljudima ili na ‘slikovito’ definiranje Božjega čovjekoljublja! Utjelovljenjem Bog nije kanio pokazati svoj naum da živi kao čovjek, u uvjetovanosti svijeta i vremena, nego da na taj način obnovi čovjeka u božanskome dostojanstvu koje je nekoć po neposluhu izgubio. Kristovo se utjelovljenje spoznaje i živi iskustvom božanske naravi u ljudskosti, u ovozemnoj ograničenosti i uvjetovanosti. Bit Kristova utjelovljenja nije dakle »objava Boga«, nego uzvišenje čovjeka, dar koji čovjeku daje udio u božanskoj naravi.
Takvo ‘gledanje’ na otajstvo utjelovljenja propituje naše putove vjere i evanđeoskoga nasljedovanja. Kad bi smisao čovjekova života na zemlji bio vjerno izvršavati Božje zapovijedi te »biti dobar«, pa i po najistančanijim etičkim i moralnim kriterijima, ne bismo bili potrebni Božjega utjelovljenja, Kristova križa, smrti i uskrsnuća. Kristov silazak u ljudsku zbilju ima šire poslanje i veću cijenu od proročkoga propovijedanja i poziva na vršenje riječi koju je propovijedao.
Krist, samoobjavivši se u ljudskome obličju, nije donio samo puninu objave, nego je donio i puninu čovještva: svojim silaskom u ljudskost preobrazio je ljudsku narav otvorivši ljudima vrata božanskoga života. Ranokršćanska umjetnost zato otajstvo uskrsnuća predstavlja slikom Kristova silaska u ‘podzemlje’ gdje oslobađa čovjeka okova smrti, koja je najjasnija ‘definicija’ čovjekove ograničenosti, prolaznosti, pobijeđenosti… Zato se evanđeoska prispodoba o Dobrome pastiru koji traži izgubljenu ovcu, uzima je na svoja ramena i vraća u dom od kojega je odlutala (Lk 15,3-7), razumijeva vjerom uskrsnuća koja u Uskrslome prepoznaje Pastira koji, sišavši u podzemlje, uzima na ramena u smrti izgubljenog čovjeka i izvodi ga na svjetlo, u dom Očeve slave (Iv 10). Početak te Kristove »pastirske« službe započeo je utjelovljenjem. Štoviše, utjelovljenje se razumijeva iz cjeline Kristova otkupiteljskog djela koje kulminira u uskrsnuću i uzašašću, u povratku Ocu. Krist se utjelovio da bi nas, čije je tijelo uzeo, vratio (uzdigao) u Očev dom.
Teško nam je, stoga, razumjeti dubinu Kristova utjelovljenja ako ga izoliramo u jednokratni čin Božje dosjetljive ljubavi. Božićna noć najjasnije je rasvijetljena svjetlom uskrsne noći. Božjim utjelovljenjem, silaskom u ljudsku narav, započinje čovjekovo uskrsnuće, uzdizanje u božansku narav. Utjelovljenjem započinje čovjekov put pobožanstvenjenja. Stoga, rast vjere znači rast u sličnosti Bogu, rast u udioništvu na božanskoj naravi i božanskome životu. Na taj način shvaćeno kršćansko poslanje ne zadovoljava nas željom za moralnošću i dobrotom. I moralnost i dobrota, pa i čovjekovo ‘savršenstvo’, umiru zajedno s čovjekovim tijelom ako nema uskrsnuća i ako povratak u zajedništvo s Bogom, po Kristovu daru, nije cilj svemu našemu življenju i nastojanju. Nije nam, dakle, potrebno samo obraćenje od puta zla, nego je potrebno i obraćenje na putu dobra, na putu nastojanja za kršćanskim savršenstvom. Put vjere jest put uzdignuća s Kristom – u božanski život. Možda je ipak naša slika savršenstva navezana na postizanje dobra, sklada, mira i zajedništva s ljudima – ovdje na zemlji. Takvo je ‘savršenstvo’ potrebno obraćenja.
‘Posluh’ Božje ljubavi
»Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan« (Fil 2,6-7). Prema tome jedinstvenom opisu otajstva utjelovljenja, Kristovo nesebično ‘osiromašenje’ sebe i prihvaćanja ljudske naravi, nudi nam se kao razmjena naravi između Boga i čovjeka: kao što je Krist bio spreman ‘napustiti’ vječnost, u kojoj je kao Predvječni oduvijek jedno s Ocem te sići u vrijeme i u ljudsku narav, na sličan način i čovjek treba ‘oplijeniti’ svoju ljudsku narav, odreći se navezanosti na svijet te uroniti u sličnost Bogu, u njegovu božansku narav. Kao što se veličina Božje ljubavi očituje u njegovoj spremnosti da siđe u ljudsku narav i ljudima dade udjela u bogatstvu njegove božanske naravi, tako se snaga ljudskoga egoizma očituje u čovjekovoj nespremnosti da prihvati Boga i njegov dar božanstva.
U Kristovu utjelovljenju Bog nam je ponudio milost spasenjske razmjene (commercium) ljudske i božanske naravi, kako to divno izražava liturgija slaveći otajstvo utjelovljenja. Za razmjenu (cum + merx) je potreban udio, ulog (merx). Potrebno je da obje strane zajedno (cum) i u nesebičnosti ulože svoj udio (merx). U odbijanju ponude za ‘razmjenom’ uvijek stoji precjenjivanje svoga dijela ili udjela, sebičnost koja želi zadržati ono što se već posjeduje. Pomišljamo kako smo život stekli, kako ga ‘imamo’ te nam se teško ‘odreći’ ljudske naravi, premda i znali da je ona prolazna i smrtna. (Pojedini filolozi tvrde da je pojam merx, koji stoji u korijenu pojma o kojem raspravljamo, izvedenica od merere, steći, zaslužiti.) Možda nismo spremni uložiti svoju ljudsku narav, navezanu na zavodljivost svijeta i vremena u kojemu živimo. Bojimo se ‘rizika’ razmjene s Bogom koji se daruje.
Bog, pak, nesebično ulazi u tu razmjenu. Daruje se u potpunosti. Njegov udio u djelu čovjekova spasenja jest on sam. On »opljenjuje« sam sebe (kenosis) da bi čovjek zadobio udio u njegovu božanstvu.
To je poziv liturgijskoga slavljenja Kristova rođenja. Liturgija nam slavljenjem Kristovih otajstava svaki put omogućuje tu otajstvenu razmjenu (oeconomia). »Božja ekonomija« očituje se u nesebičnosti darivanja i zajedništva njegova bogatstva s ljudskim siromaštvom.
Iz čega smo to uzdignuti po Kristu? Iz propasti i vječne smrti. Propast i smrtnost čovjeka i ljudske naravi plod su čovjekova neposluha pred Bogom. Premda stvoren na sliku Božju (Post 1,27), čovjek se odrekao toga dostojanstva: praroditelji, pokleknuvši pred egoističnom željom da »budu kao bogovi« (Post 3,7), padaju u zabludu da je bez Boga moguće biti »kao Bog«. Ne žele udio u božanstvu, žele slobodu. Stoga je neposluh pred Bogom urodio propašću; iz egoistične želje za besmrtnošću zapali su u duhovnu smrt. Stvoritelj, međutim, na početku zahtijeva posluh, kao izraz poniznosti i ljubavi. Samo u takvome odnosu moguće je imati udjela u istoj naravi, božanskoj. Čovjek odbija posluh, odbija poniznost; oholost ga odvodi u umiranje. Stvoritelj, pak, ostaje vjeran čovjeku kroz svoju poniznost i ljubav. Ostaje »poslušan« svojoj ljubavi prema čovjeku. Vrhunac toga »posluha« i ponizne ljubavi jest silazak Sina u ljudsku narav, u obličje smrtnoga čovještva. Čovjekov neposluh htio je spasiti svojim ‘posluhom’, njegovu oholost svojom poniznošću.
Temelj čovjekova pobožanstvenjenja, koje je drugo ime za spasenje, jest dakle Božji silazak u ljudsku narav, Kristovo utjelovljenje. Iskustvo praroditelja pokazuje da se Bog prije svega objavljuje kao život. Posluh ljudi znači život s Bogom i u Bogu, život na njegovu sliku. Sličnost ovdje znači udioništvo u istoj naravi. Život »u sličnosti Bogu« nije dakle ljudska težnja, nego Stvoriteljev dar na samome početku života. Istinski se život izjednačava sa suživotom s Bogom, sa životom u sličnosti njemu. Stoga udaljavanje od Boga znači udaljavanje od života. Duhovna smrt je plod neposluha, odreknuća od Boga i odbijanja udioništva u njegovoj »slici«.
Pavši u ozračje smrti i lišivši se sličnosti s Bogom, čovjek sām nije bio kadar uzdići se u izgubljeno dostojanstvo. Bio je potreban Novi čovjek, poslušni, neokaljani grijehom, da bi čovjeka izveo iz propasti i smrtnosti. Zato Bog posluhom svoga Sina izbavlja čovjeka. Postaje čovjekom, Bogočovjek, Theanthropos. Ono što je izgubljeno u prvome Adamu njegovim neposluhom, ponovno je darovano u Drugome – njegovim posluhom.
Liturgija – mjesto pobožanstvenjenja
Na pitanje dvojice Ivanovih učenika Isusu »Učitelju, gdje stanuješ?«, Isus odgovara: »Dođite i vidite.« (Iv 1,38) Nakon Isusova uzašašća k Ocu Crkva nudi isti Učiteljev odgovor svima koji traže Krista. Nudeći taj odgovor Crkva ponajprije želi ljude dovesti na mjesto istinskoga susreta s Kristom, na zajedništvo sakramenata koji su simboli njegove zbiljnosti u Crkvi. Naime, sve što je u Isusu Kristu za njegova zemaljskoga života bilo vidljivo, prešlo je u sakramente Crkve (sv. Leon Veliki). Krist u Crkvi živi po sakramentima koje joj je dao. Sakramenti su simboli Kristove utjelovljenosti u svijet i njegove spasenjske prisutnosti u Crkvi. Sakramenti su zbilje utjelovljenoga Boga.
Slaviti sakramente znači iznova doživljavati dinamiku Kristova spasenjskoga silaska u čovjeka i čovjekova uzdignuća u božanski život. Svjetlo koje je u Isusu sišlo na zemlju i po njegovu uskrsnuću rasvijetlilo smrt, najdublju ‘tamu’ ljudskoga života, daruje sa u svakome slavljenju sakramenata. Stoga se u bizantskoj liturgiji u svakome slavlju euharistije nakon pričesti pjeva: »Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskog, nađosmo vjeru pravu: klanjamo se nedjeljivom Trojstvu jer ono nas je spasilo.«
U sakramentima Crkve Krist doživljava novi silazak, novu kenosis: kao što je u otajstvu utjelovljenja iz božanstva sišao (utjelovio se) u ljudsko tijelo, tako sada, po snazi Duha Svetoga, silazi u mistično tijelo, Crkvu. Oni koji su dionici mističnoga tijela, udovi Crkve, postaju dionici njegova božanskog života. Na tome tragu razmišljanja misao kršćanskoga Istoka interpretira liturgiju Crkve kao taborsko iskustvo preobrazbe (O. Clément). Svjetlo utjelovljenja i uskrsnuća, koje u liturgiji daje spoznati Kristovu preobrazbenu prisutnost, pročišćuje i prosvjetljuje srca vjernih i otvara im oči da njegovu prisutnost mogu kontemplirati u sakramentalnim znakovima (L. Maldonado). Sakramenti pritom ne nude nikakvu dematerijalizaciju čovjeka, oslobađanje od tijela i svijeta, nego daruju »pneumatizaciju«, prodahnutost njegovim Duhom. Liturgija tako preobražava (transfigurira) svijet u Božje kraljevstvo.
Nastavljajući se na takvo čitanje evanđeoske perikope o Isusovu preobraženju na gori, suvremeni egzeget Ulrich Luz nudi zanimljivu »ekleziološku« interpretaciju Isusova preobraženja. Preobraženje je za učenike bilo predokus (praegustatio) Kristove slave. Na sličan način ‘taborsko’ iskustvo u liturgiji Crkve trajno nudi predokus budućega života, udioništvo u božanskome životu. Liturgija zato ne može biti bijeg od svijeta, nego milosno vrijeme (kairos) ‘gledanja’ i uživanja Božje slave koja prožima čitavoga čovjeka. I kao što je iskustvo »oblaka svjetla«, koji je »zasjenio« učenike, bilo smješteno »u trenutak« koji je prerastao u silazak s gore, tako i liturgija treba biti življena kao međuvrijeme koje preobražava vrijeme. Iskustvo božanskoga gledanja i pobožanstvenjenja vraća nas u svagdašnjost (silazak), kako bismo upravo nju preobražavali iskustvom udioništva u Božjoj naravi.
Učenici su na gori »zasjenjeni« oblakom svjetla i Božje prisutnosti. Međuprožetošću sjene, svjetla i oblaka evanđelist vjerno oslikava učeničko gledanje i ljudsku spoznaju Božje blizine. Kristov učenik, premda nosi želju za »gledanjem Boga«, ostaje trajno razapet između tame i svjetla, između svijeta i Božjega kraljevstva. »Svijetao oblak«, koji zasjenjuje i ujedno osvjetljuje, govori nam o prisutnosti Nevidljivoga. Možemo mu, poput učenika na gori, čuti glas ali ne i vidjeti ga licem u lice. Tek uskrsnuće, koje je nagoviješteno Isusovim preobraženjem, nudi prijelaz u puninu svjetla i jasnoću gledanja. Bivovanje u svijetu ostavlja nas u iskustvu »oblaka svjetla« koji preobražava našu čežnju i nejasnoću gledanja, usmjerujući nas prema Slavi koju nam je Uskrsli pripravio.
Otajstvo čovjekova pobožanstvenjenja divno je izrazio apostol Petar: »Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude.« (2Pt 1,3-4) Zajedničari (koinonoì, consortes) božanske naravi postajemo po sakramentalnome udioništvu u Kristu. Euharistijska pričest (communio) daje nam udjela u Kristu i njegovu božanstvu, ali nas jednako čini dionicima njegove spasenjske službe (munus) u svijetu. Pričesnici Kristova tijela postaju njegovo Tijelo koje se daje za život svijeta. Dar obožanstvenjenja primljen u iskustvu sakramenta postaje snagom preobrazbe svijeta u Božje kraljevstvo.
Liturgijsko slavljenje otajstva Utjelovljenja vraća nas na izvore novoga života u Kristu, na izlazak iz robovanja grješnosti i neposluhu. Silaskom u ljudsko tijelo, u život nemoćnoga djeteta, Bog traži čovjekov zagrljaj kako bi on tim zagrljajem prigrlio i dar božanstva koje mu Krist donosi. Pokloniti se pred nemoćnim Djetetom znak je priznanja vlastite nemoći, znak krajnje poniznosti. Poklonstvom pred nemoćnim nasljedujemo Kristov posluh i poniznost: On, Bog, da nas otkupi, prigiba se pred izgubljenim čovjekom, grješnikom, uzima ga na ramena i vraća u Očev dom. Slaviti Božić znači slijediti onaj posluh u kojemu se Bog ‘prignuo’ i postao čovjekom. Prigrlimo Onoga koji se u liku djeteta učinio nemoćnim da bismo i sami, prigrlivši Dijete, bili dionici božanskoga zagrljaja.
Živo vrelo 13/2008