Liturgija s djecom

LITURGIJA S DJECOM

Uvažavajući i njegujući vlastitost pojedinih skupina unutar liturgijske ili župne zajednice Crkva u liturgiji nastoji oko jedinstva čitave zajednice jer se liturgijska zbilja na najjasniji i najsvečaniji način očituje u zajedništvu čitavoga Božjeg naroda. Skupina koja po mnogočemu zaslužuje da bude vrjednovana kao »posebna« jesu djeca. Stoga je potrebno govoriti o »liturgijskoj posebnosti« slavlja s djecom, ali uvijek u vidu jedinstva sa zajednicom.

1. Riječ učiteljstva

Djeca koja su krštena ali još nisu dosegla cjelovitu kršćansku inicijaciju zaslužuju posebnu skrb Crkve, pa i kad je riječ o slavljenju liturgije. Liturgijski su čini, zajedno s molitvama i gestama, osmišljavani i sastavljani prije svega za odrasle u vjeri te je razumljivo da se djeca, koja još nemaju dostatnu spoznaju o vjeri i zrelost vjere, ne mogu na potpun i djelatan način uključiti u takva slavlja. Crkva, slijedeći svoga božanskoga Učitelja, koji je »grlio i blagoslivljao djecu polažući na njih ruke« ne želi djecu lišiti bogatstva koje se pred ljude stavlja u liturgijskim slavljima. Direktorij o misama s djecom (1. 11. 1973) ima u vidu djecu koja još nisu ušla u predadolescenciju te predviđa mogućnost posebnih slavlja s djecom. Međutim, da bi zajedništvo kršćanske zajednice moglo doživjeti svoj puni procvat i svoj najviši izraz u nedjeljnom i blagdanskom slavlju euharistije, Crkva predviđa da mise s djecom – kao i s drugim posebnim skupinama – među kojima budu slavljene u dane kroz tjedan. Stoga se mise s djecom imaju razumjeti i slaviti na način da budu usmjerene prema punom i djelatnom sudjelovanju svih u nedjeljnom slavlju euharistije. Stoga će djeca na nedjeljnom slavlju sudjelovati zajedno s odraslima te na tom slavlju vršiti i zadaće koje se njima mogu povjeriti, a predsjedatelj će voditi brigu o njima (osobito u homiliji).

Posebna slavlja euharistije s djecom u dane kroz tjedan ravnaju se po istim načelima kao i redovita slavlja euharistije, a pojedini su tekstovi prilagođeni njihovu načinu i sposobnosti spoznaje. Stoga red mise ostaje uvijek isti. Mise »s djecom« nisu mise »za djecu«, niti su iz njih isključeni odrasli. Na njima će uvijek sudjelovati i određeni broj odraslih koji će pomagati da se djeca na djelatan način uključe u bogoslužje.
Mise s djecom nisu jedini način inicijacije djece u razumijevanje liturgijskoga otajstva ni jedini način priprave za nedjeljno slavlje euharistije. Liturgijska kateheza djece ne bi smjela nikada izostati jer bez nje djeca neće moći na djelatan način sudjelovati na zajedničkom nedjeljnom slavlju niti na posebnoj misi priređenoj za djecu. Osim toga, prikladne službe riječi priređene za djecu, slavljene također u tjednu, mogu biti izvrsna priprava djece i način njihova uvođenja u razumijevanje i življenje nedjeljne liturgije.

2. Povijesno-teološki razvoj

Liturgija s djecom, na osobit način liturgijska slavlja s djecom, novijega su datuma i plod su liturgijske obnove koja je uslijedila nakon Drugoga vat. sabora. U ranoj je Crkvi, misionarski orijentiranoj, liturgija bila usmjerena prije svega prema odraslima koji su, prihvaćajući život vjere i liturgije preuzimali brigu i za vjernički i liturgijski odgoj djece. U kasnijim stoljećima, liturgija je bila jednako udaljena i od djece i od odraslih. Zaprjeka za mogućnost djelatnoga sudjelovanja u liturgiji nije bila dob prisutnika nego prije svega sami način slavljenja: liturgija se slavila na narodu nerazumljivo latinskome jeziku, na način da je bila razumijevana kao čin koji svećenik (najvećim dijelom tiho) slavi »za« narod. Obnoviteljska težnja za »punim svjesnim i djelatnim sudjelovanjem« vjernika u bogoslužju otvorila je potrebu posebnih slavlja u kojima će djeca moći sudjelovati na djelatan način. God. 1973. Kongregacija za božanski kult izdala je Direktorij o misama s djecom, zahtijevajući i euharistijske molitve vlastite misama s djecom, što je i priređeno god. 1976.

3. Pastoralno-teološka promišljanja i primjena

U raspravi o temi slavljenja liturgije s djecom nužno je trajno imati u vidu dvije osnovne odrednice od kojih jedna ne smije zanijekati drugu: idealnost i punina zajedničkoga nedjeljnoga bogoslužja te potreba za vlastitim slavljem djece u posebnoj skupini. Direktorij o misama s djecom tom slojevitom pitanju pristupa sa svom ozbiljnošću razlikujući dvije vrste slavlja: redovite mise s odraslima uz koje su prisutna i djece te mise s djecom uz koje su prisutni i odrasli. Takvim pristupom nastoji se omogućiti da u redovitim nedjeljnim slavljima djeca ne budu zapostavljena te da u posebnim misama s djecom bogoslužje ne bude „djetinje“. U nakani i normativi Crkve ne postoje »dječje mise« (iako ih praksa ponekad tako naziva pa i vrjednuje), nego samo »mise s djecom«.

a) Glede prvoga oblika, mise za odrasle uz koje su prisutna i djeca, Direktorij predviđa različite mogućnosti. Prije svega za sasvim malu djecu koja nisu sposobna sudjelovati u bogoslužju predviđena je mogućnost prihvata od strane župnih suradnika koji bi za djecu skrbili dok kršćanska zajednica odraslih sudjeluje na bogoslužju. Na kraju bogoslužja djeca bi bila uvedena u crkvu te zajedno s ostalima primila blagoslov.
Za djecu koja imaju dostatnu sposobnost sudjelovanja u bogoslužju predviđena je mogućnost slavljenja zasebne Službe riječi (uključujući i prikladnu homiliju) na mjestu koje će biti odvojeno od središnjega prostora, ali ipak ne od njega udaljeno. Nakon službe riječi djeca bi bila dovedena u središnji prostor gdje bi zajedno s roditeljima i ostalom zajednicom sudjelovala u euharistijskoj službi. U takvim slavljima nužan je oprez i prava mjera koja će stvarati ravnoteži između posebnosti i zajedništva dviju skupina kako se ne bi izgubilo ozračje slavlja i svetosti trenutka.

Mogućnosti koje Direktorij predviđa iziskuju širu pastoralnu zauzetost, uključenje većeg broja služitelja, suradnju roditelja, razumijevanje zajednice, temeljitiju pripravu koja bi uključivala veći broj suradnika i služitelja, ali i prostor koji će omogućiti takva slavlja. O takvim potrebama valjalo bi voditi više brige pri stvaranju novih liturgijskih prostora, osobito tzv. pastoralnih centara.

b) Mise s djecom na kojima sudjeluje i određeni broj odraslih predviđene su za dane u tjednu te je u njima dopuštena veća sloboda prilagodbe djeci, a samo je bogoslužje s djecom usmjereno je prema većem i plodonosnijem sudjelovanju djece na bogoslužje zajednice. Iako smjernice za takvu misu s djecom treba tražiti najprije u Općoj uredbi Rimskoga misala, Direktorij predviđa i određene prilagodbe.

U misi s djecom samoj će se djeci povjeriti određene liturgijske službe: pjevači, solisti, čitači, oni koji izriču nakane vjerničke molitve, oni koji donose darove na oltar i sl. Svećenik koji presjeda bogoslužjem trudit će se koristit jezik i riječi koji će biti djeci razumljivi, ali pazeći da se govor ne svede na razinu »djetinjeg«. Osobita će se briga voditi u pripravi djece za bogoslužje, a priprava će uključivati upoznavanje s liturgijskim prostorom, ruhom, pojedinim dijelovima, značenjem pojedinih gesta, izričaja, pripravu pjevanih dijelova, upoznavanje sa značenjem šutnje… Na jednak način predsjedatelj će paziti da liturgijske geste i pozivi koji će tražiti poklik djece budu u skladu s dostojanstvom bogoslužja. Budući da i liturgija s djecom u posebnoj skupini treba da pruža sliku crkvenosti, veoma je poželjno da na misi s djecom bude prisutan i određeni broj odraslih vjernika, koji neće imati samo zadaću paziti na djecu nego i svjedočiti zajedništvo sa zajednicom vjernika.

Veliku pažnju treba posvetiti pjevanim dijelovima bogoslužja, te nastojati da glazba bude jasan izraz vlastitosti pojedinoga obrednoga trenutka i slavlja u cjelini. S obzirom na dijelove misnoga ordinarija, umjesto obrazaca Slave, Vjerovanja, Svet i Jaganjče Božji, moguće je koristiti i druge tekstove, koji će parafrazirati izvorni tekst, ali jedino pod uvjetom da su prethodno odobreni od mjerodavne vlasti (od Biskupske konferencije i potom potvrđeni od Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata).

Glede pojedinih dijelova euharistijskoga slavlja valja slijediti upute koje su naznačene u spomenutom Direktoriju, a koje nude dovoljno mjesta prilagodbama za pojedine grupe djece. Same pak prilagodbe iziskuju trijezno promišljanje i trud kako se ne bi težilo samo za drukčijošću nego prije svega za lakšim razumijevanjem i doživljajem otajstva te za uvođenjem djece u liturgijski život kršćanske zajednice. Kongregacija je priredila i tri euharistijske molitve za mise s djecom. One nisu jednostavna zamjena za molitve koje su ponuđene u Rimskome misalu nego su molitve koje su stvarana za euharistijska slavlja s djecom. Da bi one bile razumljive potrebno je čuvati njihovu cjelovitost, voditi brigu o dijelovima koji pridržani svećeniku i onima koji su povjereni djeci (bilo u obliku poklika bilo u obliku pjesme) te se mogu koristiti samo u misama s djecom.

(Iz Građe za predsinodske rasprave u zajednicama vjernika)