Glazba u liturgiji Crkve

GLAZBA U LITURGIJI CRKVE

A. Crnčević / I. Šaško

Danas su ljudi, bez sumnje, glazbeno ‘obrazovaniji’ nego prije nekoliko desetljeća. Glazba, shvaćena u najužemu smislu riječi, postala je dijelom svakodnevlja: prati nas u sredstvima javnoga prijevoza, potkrjepljuje naše strpljenje u čekaonicama, razbuđuje želje u trgovačkim centrima, stvara ugodu u trenutcima zajedništva… Prati nas posvuda, a mnogi se od nje ne odvajaju ni za vrijeme rada ni za vrijeme odmora. Teško je, međutim, razlučiti gdje je u toj čovjekovoj ‘bliskosti’ s glazbom – počesto svedenom na reproduciranje i slušanje – granica između kulture i civilizacije, odnosno gdje je čovjek svojim duhom posegnuo za uzvišenim jezikom glazbe, a gdje je glazba pretvorena u sredstvo novih oblika gospodarenja čovjekom.

Kršćanska je liturgija mjesto gdje se glazbu može susresti u njezinome iskonskom obliku. Glazba je jezik božanskoga, priznavale su stare kulture i religije. Ona je, jednako kao i govor riječi ili govor znaka, vlastita čovjekovu ispovijedanju vjere i slavljenju Boga. Liturgijska glazba, dakle, nije uvedena u liturgiju kao izvanjski obredni element, posuđen iz kulture, nego je stvarana i oblikovana u liturgiji kao način vjernikova slavljenja Boga i kršćanskih otajstava. Govor o glazbenim oblicima stoga, u kontekstu liturgije, zadire duboko u razmatranje samih liturgijskih oblika i sadržaja vjere. Neosporno je da i današnje glazbeno oblikovanje liturgijskih slavlja mora polaziti upravo od liturgije kao temelja i izvorišta liturgijske glazbe. Štoviše, umjesto nastojanja za odijevanjem liturgije u ‘glazbeno ruho’, valja nam nastojati za shvaćanjem i oblikovanjem glazbe na način da ona rasvjetljava sami sadržaj slavljenoga otajstva. Liturgija se glazbom ne zaodijeva nego razotkriva – u svemu svome bogatstvu.

Pred liturgijskim je glazbenicima, koji su po svome zvanju liturgijski služitelji u pravome smislu riječi, odgovorna zadaća integriranja jezika glazbe u govor liturgije. Bogatstvu naše glazbene baštine, stvarane u krilu Crkve i oblikovane kršćanskom vjerom i pobožnošću, danas ipak nedostaje glazbenih djela koja su iznikla iz liturgije i onih koja su stvarana za liturgiju. U raspjevanosti naših liturgijskih zajednica katkada je teško zamijetiti pravi liturgijski duh. U liturgijska se slavlja unose ‘nove pjesme’ koje nerijetko odišu starim duhom slavljenja. Potreba za novom liturgijskom pjesmaricom izranja kao potreba za novim liturgijskim pjesmama koje će izražavati i omogućavati istinsko poniranje u slavljeno otajstvo vjere. Svetopisamska tradicija »novom pjesmom« naziva novost života u Bogu (Ps 149,1). Nove liturgijske pjesme mogu biti plod samo takve novosti koju nam liturgija na otajstven način daruje. Poetskoj i glazbenoj nadahnutosti liturgijskih pjesama treba zato prethoditi liturgijska nadahnutost kako glazba ne bi izvana odijevala liturgiju i tako priječila doživljaj njezine ljepote, nego u pravome smislu riječi razodijevala liturgiju od njezine ‘zvučne obrednosti’ i otkrivala njezinu otajstvenost.
7.1. Riječ i pjevanje u slavljenju vjere
Teološka polazišta za oblikovanje liturgijskih pjesama
Svečana pontifikalna liturgija koja je slavljena prigodom otvaranja Drugoga vatikanskog sabora (11. listopada 1962.) imala je ovakav glazbeni repertorij: za misni ordinarij pjevana je Palestrinina Missa papae Marcelli, a na mjestu promjenjivih dijelova (proprium) pjevani su Palestrinini Confirma hoc Deus (Pokaži, Bože, silu svoju) i Ad te levavi (Oči svoje uzdižem k tebi) te Bartoluccijev Exaudi Domine (Usliši, Gospodine, molitvu moju). Važna je pri tome napomena da je sve pjevane dijelove pjevao isključivo zbor Cappella Sistina.

Svečana liturgija završetka Sabora (8. prosinca 1965.) nudila je sasvim drukčiju glazbenu sliku: na početku je Cappella Sistina intonirala antifonu Gaudens gaudebo (Radujem se u Gospodinu, radujem), puk je ponavljao antifonu uz strofe Ps 29; poklik Kyrie pjevali su naizmjenično zbor i puk; papa je sām intonirao himan Gloria, a pjevala ga je cijela liturgijska zajednica (»ab omnibus in cantu continuatur«, stajalo je u Redu slavlja); Sanctus i Agnus Dei bili su iz jednostavne gregorijanske Missae brevis; a na kraju je na tradicionalnom napjevu pjevan himan Christus vincit (Krist Kralj vlada).

Dva slavlja koja nude bitno različite pristupe glazbenome ruhu kršćanske liturgije. Sabor je kanio dati novo usmjerenje oblikovanju glazbe u liturgiji. Glazba je vraćena u liturgiju. Stoljećima je bila pored liturgije, uz nju, za vrijeme liturgije. Pjevački je zbor ponovno postao potporom zajednici u pjevanju. Liturgijska obnova, htjelo se pokazati, dala je važnost glazbi kao sastavnom (ne dodanom ili izvanjskom!) dijelu liturgije.

Provedba liturgijske obnove u mjesnim Crkvama – a što je neodvojivo od uvođenja narodnoga jezika u liturgiju, a time i novih tekstova i skladbi – ipak ne oslikava na jasan način zaokret kakav je vidljiv u usporedbi dvaju spomenutih pontifikalnih slavlja. Puno je toga novog – novog po glazbenom obličju, po jeziku, repertoriju, uključenosti zajednice – ali je u tom »novom« još uvijek puno »staroga duha«. Obnovljenoj liturgiji potrebna je liturgijska glazba koja će biti odjek »nove pjesme« za koju nas liturgija osposobljuje i uvijek iznova poziva: »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu« (Ps 96,1). U čemu je novost ‘nove pjesme’ zajednice koja u liturgiji slavi svoje otkupljenje?

Glazba, kao iskonski oblik čovjekova izricanja radosti i slavlja, te kao posebni oblik komuniciranja sa Svetim, nužni je i tvorni element svečane kršćanske liturgije (usp. SC 112). Nužnost i konstitutivnost glazbe u kršćanskom bogoštovlju poziva nas da u razmišljanju o njoj ne zaboravimo upravo taj teološki predznak liturgijske glazbe, predznak koji nas vodi u teološko shvaćanje i doživljavanje bogoštovlja. Pjesma je, naime, jedan od najstarijih bogoštovnih čina, radosni poklik udivljenja pred Božjom objavom i pred njegovim spasenjskim djelima. U povijesti religija, još prije nego su postojali razvijeni kultni obredi, postojala je glazba koja je bila kult, obred. Nije bez značenja činjenica da se pjevanje u Svetome pismu prvi put spominje kao čin zahvale za čudesno izbavljenje naroda iz egipatskoga ropstva: prešavši preko Crvenoga mora »Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: ‘U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio.’« (Izl 15,1) Pjesma je liturgija hvale Bogu zbog njegovih spasenjskih djela. Stoga o glazbi ne govorimo kao o izvanjskom elementu ili kao ‘umjetničkom’ oblikovanju bogoštovlja. Glazba je u sebi bogoštovlje. Ona je oblikovana liturgijom. Zato teologija o njoj ima što reći.
Čini se ipak da razmišljanja o liturgijskoj glazbi još uvijek ne zadiru u dovoljnoj mjeri u liturgiju i u njezin teološki sadržaj nego se dodiruju tek njezinoga obrednog obličja, pa se glazbu pokušava samo obredno kontekstualizirati, pronaći joj mjesto unutar obreda, pored(!) drugih obrednih čina. Slijedeći, međutim, težnju Crkve da liturgija bude slavljena kao spomen-čin Božjega djela otkupljenja i znajući da se liturgija ne može svesti samo na obrednō, spoznajemo da ni liturgijska glazba ne može biti promatrana samo u funkciji obreda. Štoviše, kako zamjećuje Andrea Grillo, glazba može biti snažan oblik oslobađanja obreda od njegove ‘funkcionalnosti’ i ‘korisnosti’ kako bismo zahvatili otajstvenu zbiljnost koja nadilazi vidljivu ili ‘čujnu’ (audibilnu) dimenziju liturgije te ljudsku želju za duhovnom korisnošću i potrebom. Liturgija je, naime, iskustvo spasenja, iskustvo dara koji se ne mjeri ni mjerom potrebe ni mjerom koristi. Ona uvodi u zajedništvo s Darivateljem, anticipirajući vječnost toga zajedništva. I sva joj je vrijednost u tome zajedništvu, pa i kad je ‘bezvrijedna’ za ovaj život. Slična dimenzija nefunkcionalnosti i nekorisnosti može se vidjeti i u umjetnosti, pa tako i u glazbi. Ona nas ‘oslobađa’ materijalnoga, obrednoga, i uvodi u susret s Nevidljivim.
Na tome tragu teološkoga promišljanja ovdje ćemo o liturgijskoj glazbi pokušati razmišljati kao o liturgijsko-teološkoj zbilji, kao konstitutivnom elementu kršćanske liturgije.

7.1.1. Božja riječ – temelj liturgijske glazbe
Tražeći vlastitosti liturgijskoga pjevanja u biblijsko-kršćanskoj tradiciji korisno je osvrnuti se na izričaj iz Ps 47,6: »Pjevajte Bogu pjevači vrsni!« Vrsnost liturgijskoga pjevanja uvelike nadilazi izvrsnost glazbenoga umijeća. Mnogi suvremeni prijevodi daju različite značenjske naglaske tomu psalamskom izričaju (pjevati s umijećem, s nadahnućem), ali u hebrejskome izvorniku stoji poziv na pjevanje s razumijevanjem (»Elohim zameru maskil«). Vrsnost liturgijskoga pjevanja, o čemu govori hrvatski prijevod psalma, odnosi se na razumijevanje umom, dušom i srcem. Pjesma je odjek razumijevanja i prihvaćanja riječi. Kroz pjesmu riječ odjekuje u vjernikovu biću. Čovjek pjesmom nadilazi izgovaranje riječi. Kroz pjesmu riječ prožima pjevača. Najstariji grčki prijevod Staroga zavjeta zato donosi sintagmu Psalate tō Theō synetōs, »Pjevajte Bogu sa smislom«, »Pjevajte s razumijevanjem«. Hebrejski glagol zamir tu je preveden glagolom psalein koji znači »udarati prstima u žice, trzati žice« na glazbalu. Tako se izričaju glazbala (psaltira) pridružuju riječ i razumijevanje.

Tri su, dakle, temeljne sastavnice liturgijske glazbe: zvuk riječi, zvuk glazbala i zvučnost razumijevanja, koje ujedinjuje riječ, slavljeno otajstvo i glazbu. Jeronimov latinski prijevod Svetoga pisma »pjevati synetos« shvaća kao »pjevati sapienter«, pri čemu pojam sapientia (mudrost) znači »razumljivost u svim dimenzijama ljudske egzistencije, ne samo racionalnu ili intelektualnu, nego i razumijevanje sa srcem« (F. K. Praßl).

Nedvojbeno je da takvo usmjeravanje liturgijske glazbe (pjevanje s razumijevanjem; synetōs, sapienter) stavlja naglasak na riječ i na njezino suzvučje s glazbenim izričajem čovjekove duše. Glazba interpretira riječ, govori o čovjekovoj intimnoj sljubljenosti s riječju. Ona ispovijeda vjernikov odnos s riječju. To može biti kliktaj, zahvala, prošnja, ali može biti i šutnja u kojoj će glazbeni izričaj riječi biti prepušten glazbalu (psaltiru), kao znak čovjekove uronjenosti u riječ (meditacija).

Interpretirajući spomenuti psalamski redak, koji poziva na pjevanje »s umijećem« i »s razumijevanjem«, sveti Bazilije govori o pjevanju kao iznimnome putu prihvaćanja riječi: »Vrsno pjeva onaj tko je tako pozoran na tekst kako je osjetilo ‘pozorno’ na okus« (Regula, 110). Kao što osjetila imaju zadaću omogućiti doživljaj okusa jela, tako pjevanje ima zadaću doživljavanja riječi. Psalmist govori o užitku riječi koja je ‘blagovana’ razumijevanjem i prihvaćanjem: »Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim.« (Ps 119,103) Pjevanje je »kušanje riječi« – u svoj njezinoj slatkoći ili gorčini. Liturgijsko je pjevanje uvijek sinergija s Riječju koja se objavljuje i utjelovljuje u zajednici vjernika, pa se riječi liturgijske pjesme doživljavaju kao »ulomci Riječi-Logosa« koji se daje kao kruh života (C. Valenziano). Liturgijska muzikologija stoga govori o glazbenom blagovanju Riječi, o pričesti Božjom riječju.
Razlog je to činjenici da je glazbena tradicija u kršćanskoj liturgiji kroz čitavu povijest najradije vidjela Božju riječ, zapisanu u Svetome pismu. Sveto pismo, osobito Psaltir, predstavlja najstariju liturgijsku pjesmaricu kršćanske zajednice. Božja riječ koja se glazbom – pjevanjem – naviješta, razmatra, blaguje, temeljna je odrednica liturgijske glazbe. Uzvišenost Riječi ne dopušta da glas nadjača njezinu snagu. Glas je odgovor na Riječ ili pak otvaranje duše njezinu silasku u vjernikov život. Pjevačev je glas ruho riječi koja se u liturgiji utjelovljuje i spasenjski daruje.
Liturgijska pjesma govori o Bogu, o njegovoj uzvišenosti, o njegovim djelima spasenja. Pjevač (osobito glazbenik) u težnji za »liturgijskom vrsnošću« pjevanja (synetos) uvijek je na ispitu vjere: on pjevanjem ispovijeda svoje divljenje Bogu, ne dopušta da glas nadjača riječ. On pjevanjem naviješta Boga. Postaje služiteljem svečanoga i razumljivoga (synetos) Božjeg govora zajednici. Pjevač je u službi Riječi-Pjesme. Pogubno je pjesmu staviti u službu pjevaču. Zgodno je prisjetiti se priče iz drevne hebrejske zbirke »Sefer ha-Haggadah«. Ondje stoji kako je David, dovršivši Knjigu psalama, s udivljenjem nad tim ‘svojim’ djelom pred Bogom uskliknuo: »Tko ti, Oče svijeta, među svim tvojim stvorenjem pjeva veću hvalu od mene?« U tome trenutku čuo je glas žabe: »Ne uznosi se Davide. Ja Bogu pjevam uzvišeniju hvalu od tebe!« Tom je metaforom židovska duhovnost kanila izreći da se čovjek svojim pjevanjem pridružuje »pjesmi stvorenja« koja svojim životom kliču Stvoritelju. Sām starozavjetni Psaltir završava poklikom »Sve što god diše Gospodina neka slavi. Aleluja!« (Omne quod spirat laudet Dominum, alleluia. Ps 150,5). Pjevanje je odjek života koji je pjesma hvale Stvoritelju. Pjevanjem zaodjenuta riječ ne otkriva pjevača, kao što ni zvuk glazbala ne govori o glazbalu.

Priznanje svetoga Augustina – Laus cantandi est ipse cantator – da u glazbi sām pjevač postaje hvala koja se izriče pjesmom (Sermones 34,6), preispituje i danas naša shvaćanja liturgijske glazbe. Liturgijska glazba je na prvome mjestu liturgija, slavljenje Boga. Ona daje važnost Božjemu govoru – jer »živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; prodire dotle da dijeli dušu i duh te prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4,12).

7.1.2. Zbiljnost riječi i otajstva – temelj svečanosti liturgije
Površni pristupi liturgijskoj glazbi glazbu počesto razumijevaju i oblikuju kao izvanjski svečani izričaj kršćanske liturgije. Ne niječući slavljeničku moć glazbe i njezinu tijesnu vezanost uz slavlje, na kultnom i profanom području, potrebno je istaknuti kako glazbi u liturgiji nije jedina i prva zadaća učiniti liturgiju svečanijom. Liturgiju ‘slavimo’ i bez glazbe! U zamci smo, međutim, da glazbom – krivo shvaćenom kao iz kulture ‘posuđeni’ izričaj i posuđeni jezik – oblikujemo »svečanu liturgiju«. Saborska konstitucija o liturgiji, međutim, svečanost liturgije ne vidi nužno u glazbi i pjevanju, te ukazuje na potrebu da liturgija oblikuje glazbu i pjevanje. Pjevanje je izričaj liturgije koja je u sebi slavlje, svečanost. Glazba ne čini liturgiju svečanom, nego se svečana liturgija takvom izriče kroz glazbu i pjevanje. U konstituciji se naime kaže: »Liturgijska glazba, sjedinjena s riječima (verbis inhaeret), tvori nužni i sastavni dio svečanoga liturgijskoga slavlja (necessariam vel integralem liturgiae sollemnis partem)« (SC 112). Prethodno smo izdvojili prvu saborsku liturgijsko-teološku odrednicu svete glazbe – njezinu združenost s riječima, s liturgijskim tekstom, s Riječju. Druga temeljna odrednica vodi nas u doživljaj liturgije kao slavlja kroz glazbu i pjevanje.

Bila bi prejednostavna glazbeno-umjetnička i pastoralna zadaća u kojoj bi se glazbom htjelo liturgiju ‘zaodjenuti’ u izraz svečanosti i slavlja, svečano je uresiti. Takva bi zadaća uvelike odudarala od prave naravi liturgije i same liturgijske glazbe. Štoviše, takav bi izvanjski glazbeni ures bio zastor koji bi zajednicu koja pjeva dijelio od istinskoga doživljaja otajstva. Glazba je, naprotiv, jezik kojim se liturgija izražava, način kojim liturgija komunicira stvarnost spasenja. Ona nije element unesen u liturgiju, nego izričaj koji izranja iz zbiljnosti liturgije i koji se oblikuje u toj otajstvenoj zbiljnosti.
Poslijesaborska uputa o liturgijskoj glazbi Musicam sacram (1967.), priznajući da se po glazbenome ruhu može razlikovati »stupanj svečanosti« liturgijskih slavlja, ipak ne propušta istaknuti da se oslonci svečanosti i slavljeničke dimenzije trebaju tražiti u nekim drugim liturgijskim danostima: »U svetoj liturgiji ne može biti ništa svečanije i ugodnije od zajednice u kojoj svi svoju vjeru i štovanje izražavaju pjevanjem« (br. 16). Pjevanje je posebni oblik ispovijedanja vjere i iskazivanja štovanja. Još je sveti Ambrozije zapisao da je pjevanje u liturgiji fidei canora confessio, glazbena (pjevana) ispovijest vjere okupljene zajednice (Enn. in Ps., I,9). Liturgijska ispovijest vjere ne može se, dakle, reducirati na obrazac Vjerovanja. Sva je liturgija svečano i zajedničko ispovijedanje vjere, a glazba je veoma prikladni jezik toga iskazivanja vjere i štovanja. Nismo li međutim, kako se pita A. Grillo, danas ispovijedanje vjere lišili gotovo svake doživljajnosti – čujne, vidljive, opipljive, osjetilne, tjelesne – i sveli ga na čin razuma (confessio intellegibilis), na obrazac prihvaćanja istinā vjere? Liturgijska glazba daje našoj vjeroispovijesti i štovanju čujnu, svjedočku i navjestiteljsku doživljajnost. Bilo bi uistinu zanimljivo (ako ne porazno) analizirati kakvu vjeru očituje glazba na našim liturgijskim slavljima te se pitati u kojoj mjeri glazba i pjevanje svjedoče doživljaj spasenja u liturgijskome slavlju i u kojoj mjeri očituju doživljaj zajedništva vjernika s Kristom i zajednicom na nebu proslavljenih.
Uputa naglašava da »istinitost« slavlja i svečanosti (vera sollemnitas) ne proizlazi toliko iz glazbenih obličja ili iz sjajnosti obrednih čina, koliko iz dostojanstvenoga i vjerom prožetoga načina slavljenja: zahtijeva se celebratio digna et religiosa, a za što se zahtijeva cjelovitost (integritas) liturgijskih čina i pozornost na njihovu vlastitu narav (br. 11). Slavljeno otajstvo vjere i riječ kojom se Bog objavljuje liturgijskoj zajednici postaju ‘okvir’ i nadahnuće oblikovanja liturgijske glazbe – teksta i glazbenoga oblika. Samo u tome okviru moguće je očuvati integralnost glazbe s liturgijskim činom.
7.1.3. Liturgijsko oblikovanje glazbe
Zahtjevna je i odgovorna zadaća liturgijskih služitelja koji se brinu za glazbeni izričaj liturgije Crkve. Oni su prije svega liturgijski služitelji koji svoje glazbeno umijeće i znanje ucjepljuju u glazbeno očitovanje slavljene vjere. Liturgijski glazbenici, zbor pjevača, pslamisti, animatori i voditelji pjevanja ne bi smjeli zaboraviti da im je prvenstvena zadaća izgrađivati i njegovati liturgijski sluh okupljene zajednice vjernika, a ne ‘ispunjati uho’ zajednice ugodnom ili svečanom glazbom. Valja priznati da smo, na razini zajedničkoga slavljenja liturgije kroz jezik glazbe, još uvijek potrebni ozdravljenja od liturgijske nagluhosti, koja je katkad ugrožena glazbenom zaglušnošću.

U doba kad se glazba ‘konzumira’ i ‘koristi’ na svakome koraku potrebno je pitati se nismo li i unutar kršćanske liturgije, vrjednujući na jednostran način zvučni kōd ljudskoga komuniciranja, postali obični ‘konzumenti’ te zapali u zavodljivo ‘korištenje’ glazbe. Raznoliki su oblici te zavodljivosti: pretvaranje glazbe u izvanjski ures obrednih čina; težnja za glazbenim estetizmom koji pjevače gura u lažni elitizam, lišavajući ih liturgijskoga zajedništva; svođenje glazbe na zadaću obredno-ludičkoga uključenja zajednice u obredne čine; naglašavanje dimenzije ‘slušanja’ u želji za iskustvom mističkoga; prilagođavanje glazbe različitim ‘konzumentima’ (djeci, mladima, posebnim skupinama) bez dostatne osjetljivosti za zbiljnost otajstva; instrumentaliziranje liturgije za mjesto čuvanja glazbene (ne uvijek liturgijsko-glazbene) baštine…

U traženju prikladnih glazbeno-izričajnih formi kršćanske liturgije potrebno je razmišljati ponajprije o liturgijskim oblicima slavlja. Liturgija je ona koja traži glazbeni izričaj, vlastit svakome pojedinom slavlju. Ne možemo govoriti o uspjeloj međuprožetosti i integriranosti glazbe i liturgije ako glazbi dademo zadaću da oblikuje slavlje. Takvo će nastojanje nerijetko dosegnuti učinke koji izlaze iz okvira smisla liturgijskoga slavljenja.

Valja zamijetiti da se u govoru o oblicima počesto zaustavljamo samo na književnim formama tekstova koji se pjevaju i na načinima njihove glazbene izvedbe, bez dostatne združenosti s oblikom liturgijskoga čina čiji su sastavni dio. Tako npr. govorimo o antifonama, pripjevima, psalmodiji, himnima, popijevkama, kao stilskim formama liturgijske pjesme, ili pak o ulaznoj, prinosnoj i pričesnoj pjesmi pri čemu se počesto misli samo na njihovo mjesto u redu slavlja, a ne na njihovu sadržajnu i glazbeno-oblikovnu integriranost u pojedini liturgijski čin.
Istinsko glazbeno oblikovanje pjevanih dijelova slavlja polazi od liturgijskih oblika, iz liturgijske oblikovanosti. Nije moguće ni skladati, pa ni između skladanih odabrati, npr. ulaznu pjesmu za neko ‘neodređeno’, imaginarno slavlje. Događa se, naime, da odabrani niz skladbi i popijevki, unesenih u slavlje bez njihove sadržajne i glazbeno-oblikovne integriranosti u liturgijski oblik, stvara paralelnu obrednu strukturu koja je katkada, zbog snage glazbe, doživljajnija (ponekad i nametljivija) od osnovnoga liturgijskoga obreda koji bi trebao biti polazište i stjecište sveukupnosti obrednih elemenata.
Odabiru i oblikovanju pjesama uvijek prethodi oblikovanje slavlja. Jedino pojedinačno i neponovljivo slavlje, marno pripravljano s pozornošću na liturgijski dan, na liturgijsko vrijeme, na zajednicu koja slavi, na crkveni kontekst, na sadržaj blagdana, na Božju riječ koja će biti naviještena, na molitvene (euhološke) tekstove, može biti okvir za odabiranje prikladnih skladbā i popijevakā. Ista načela valja primijeniti i u stvaranju novih tekstova za liturgijsku glazbu: Božja riječ koja se u liturgiji naviješta i euhološki tekstovi kojima Crkva slavi otajstva vjere, temeljno su nadahnuće za novu pjesmu koja će omogućiti novo iskustvo spasenja.
Što, međutim, reći o onim ‘pjesmaricama’ koje se koriste u liturgiji pojedinih zajednica, a koje su priređene bez nužne liturgijske kriteriologije – počesto s naznakom »za osobnu« ili »za privatnu« uporabu, kao da bi postojala osobna ili privatna liturgija. Nemali broj tih pjesmarica niže pjesme abecednim redom, bez osjetljivosti za liturgijski red i za vlastitost pojedinih slavlja i dijelova unutar slavlja. Kako »liturgizirati« popijevku koja nije izrasla iz liturgijskoga iskustva niti je u nastajanju bila zamišljana za liturgiju ili neki njezin trenutak? Glazba doista ima široku primjenu u različitim pastoralnim nastojanjima Crkve, ali sve glazbeno stvaralaštvo koje se pokazuje uspješnim ili dobrim u pastoralu mladih, djece ili drugih skupina, u njegovanju pobožnosti i kršćanske duhovnosti, ne može biti uneseno u liturgiju s pretpostavkom jednake uspješnosti. Glazba se ne unosi niti uvodi u liturgiju. Glazba izranja iz liturgije. Ona je jedan od izričaja liturgije, zajedno s njezinim izričajnim oblicima – molitvom, poklikom, šutnjom…

Izostanak liturgijskoga oblikovanja glazbenog repertorija očevidan je na osobit način u slavlju ženidbe i kršćanskoga sprovoda, pa se pjesme i skladbe posuđuju iz tim slavljima nevlastitih i nesrodnih kontekstā, često i neliturgijskih, a nije rijedak slučaj da iste skladbe (npr. Ave Maria) susrećemo i u liturgiji sprovoda i u liturgiji ženidbe, premda ne pripadaju ni jednoj ni drugoj obrednoj i liturgijsko-teološkoj matrici.

Nedopustivo je da glazba ‘ravna’ liturgijskom zajednicom i njezinim slavljem. Na liturgijski sastanak dolazimo ne da bismo stvarali liturgiju, nego da bi liturgija oblikovala nas. Glazba ne smije biti zaprjekom toj zadaći liturgije u oblikovanju Crkve. Štoviše, glazba kao služiteljica (administra, ancilla) liturgije, kako to ističu dokumenti Crkve, ima zadaću omogućiti dinamiku otajstvenosti koja kroz jezik glazbe performira okupljenu zajednicu. Iz liturgijske preobrazbe kršćanske zajednice – i na osobit način liturgijskih služitelja pjevanja – može izrasti »nova pjesma«, koja je sinonim novosti života u Kristu. Samo ta novost može stvoriti novu pjesmaricu, nove tekstove i skladbe, nužno potrebne liturgijskome životu Crkve kod nas. Bogatstvo pjevanja u liturgijskim slavljima ne govori uvijek o bogatstvu liturgijskoga pjevanja. Valja ohrabriti sve one crkvene glazbenike kojima je na srcu nutarnja ljepota liturgijskoga slavlja i koji paze da glazba ne bude ruho koje izvana odijeva liturgiju, nego govor koji otkriva njezinu nutarnju ljepotu.
7.2. Trebamo li novu liturgijsku pjesmaricu ili primjerenu liturgijsku glazbu?
Nakon godine 2000., a prigodom izdavanja novoga izdanja liturgijske pjesmarice Pjevajte Gospodu pjesmu novu (dalje: PGPN) pokazala se potreba za revizijom pjesama koje se nalaze u toj pjesmarici, za korektivnim zahvatima, kao i za pokušajem da se od novonastalih pjesama koje se de facto već nalaze u liturgijskoj uporabi (a prisutne su u pojedinim izdanjima koja su izdana bez crkvenoga dopuštenja) izaberu one koje bi se uklopile u liturgijski program. Time se, iako to izrijekom nije spomenuto, zakoračilo u područje stvaranja nacionalnoga repertorija liturgijskih pjesama. No, pokazalo se mnoštvo poteškoća na koje se spoticalo pri svakomu koraku.

Predlagati nacionalni ili biskupijski repertorij pjesama, dok se istodobno – čak i na razini manjih skupina – umnažaju razne, najčešće veoma upitne i liturgijski neprihvatljive pjesmarice, izgleda uistinu kao uzaludnost rođena iz manjinskoga mišljenja i nastojanja. Ne radi se o borbi protiv vjetrenjača, nego o sve ozbiljnijemu raslojavanju unutar vjerničke zajednice po ključu glazbenoga ukusa, pri čemu je zanimljivo da je gotovo stvoren dojam da je najneprihvatljivije baš ono što se naziva ‘službenim’, što je odobreno i prošlo kroz kakvu-takvu pastoralnu provjeru. S jedne strane veoma su glasni povici koji traže repertorij, dok se, s druge strane – možda su to ti isti glasnogovornici – zaziva nekontroliranu i ne-crkvenu kreativnost koja ne treba ni liturgijske ni općecrkvene kriterije, dovodeći tako u pitanje sam smisao.
7.2.1. Pjevanje ‘negdje’ ili nigdje u liturgiji
Možda je prerano (ili prekasno) zazivati u pomoć duh liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora; možda je prezahtjevno vjernike, a posebno one koji su odgovorni za zajednicu, upućivati na teološke i liturgijske postulate, ali to je jedini put koji se neće pokazati stranputicom ili se pretvoriti u žučljivu polemiku o kriterijima, estetici, umjetničkim vrijednostima, tradiciji, svrsi, sadržajima, prilagođavanju suvremenosti, neporecivoj baštini…

Do sada su postojali razni pokušaji, ali je uvijek preživio dojam (nipošto bez utemeljenja) da se nije poznavalo niti se poznaje konačni cilj niti istinska želja. Želi li se dobiti popis liturgijski prihvatljivih pjesama? Želi li se objaviti pjesmarica sa strogim okvirima uporabe? Želi li se naznačiti smjer daljnjih traženja, razvoja i izražaja? Želi li se skupiti vrijedno blago prošlosti? Želi li se onemogućiti bujanje pojava koje nisu rođene iz kršćanske liturgijske duhovnosti?… Ta nejasnoća ciljeva, nespremnost za posezanjem za opravdanim disciplinskim mjerama iz ljubavi, nesposobnost prevladavanja amaterizma mjerodavnošću i sustavnošću, nedostatak liturgijski osposobljenih glazbenika koji se žele posvetiti tim pitanjima te nespremnost naših crkvenih institucija da crkvenim glazbenicima daju primjereno mjesto i potporu, uvodi u dvojbu i pita: Na čiju riječ danas treba baciti mrežu?

Metodom selekcije u novo izdanje liturgijske pjesmarice PGPN uvrštene su pjesme (kojih je, doduše, moglo biti i nešto više) koje su de facto ušle u naša liturgijska slavlja, koje se tolerira, ali nisu rođene kao dio promišljenoga građenja liturgijskoga glazbenog corpusa. To su obično pjesme koje se mogu pjevati »negdje u liturgiji«, a negdje bi ovdje, koliko god to zvučalo prestrogo, zapravo mogao biti shvaćeno kao nigdje, jer najčešće te pjesme nisu niti pisane za liturgiju, a kao takve nisu mogle biti pisane ili skladane za neko mjesto ili biti teološko-glazbeno mjesto u liturgiji. Možda se to može shvatiti kao sužavanje na nužnost nakane, ali spontanost je ovdje puno upitnija, negoli osluškivanje zahtjeva. Pjesama koje bi po takvome kriteriju mogle ući u pjesmaricu ima još, ali ne samo iz najnovijega vremena, jer je produkcija u starini također bila bogata takvim pjesmama, osobito u raznolikosti pojedinih hrvatskih krajeva. Pa, zar motet nije takve naravi, jer navodno odgovara raznim mjestima u liturgijskome slavlju? Nužno je, ali iz drugih razloga, prikupiti svu baštinu i zatim ju dolično vrjednovati. Pa ipak, ma koliko bio važan, taj posao nije najvažniji.

Na račun Drugoga vatikanskog sabora dolaze optužbe da nije dao čvrste odrednice. Osobno smatram da su odrednice itekako čvrste, jasne, ali i vrlo zahtjevne, budući da se ne mogu ispuniti riječima: ovako se mora i nikako drukčije. U trenutku kada je – sasvim opravdano – prihvaćena paradigma jezika, govora, izražaja, ušlo se u dinamiku rasprave o smislu. Poteškoća se nalazi u tome da se sve događa u sadašnjem kulturalnom susretištu koje na prvo mjesto ne stavlja smisao.
7.2.2. Odgajati za izvornost i tipičnost liturgijskoga pjevanja
bnova se u području crkvene/liturgijske glazbe uopće nije dogodila jer se nije zahvatio liturgijski smisao, a njega je nemoguće narediti. Za njega treba odgajati, graditi ga i njegovati. On je dio kulta (cultus – cultura – obrađivati, skrbiti za nešto). To je liturgijski izražaj koji – čuvajući smisao – može obogaćivati i mijenjati svoj izražaj. Jezik je neprevediv, ako se ne poznaje smisao, duh, ono nešto što nadilazi izjednačavanje riječi. Glazba, baš kao i cijela liturgija je poietički događaj ‘prevođenja’ događaja spasenja. A prevođenje je objaviteljski posao koji rađa odjek, prepoznatost, uvučenost u istinitost i emocionalnost.

Svaka inicijativa koja želi uspjeti mora imati ugrađenu sastojnicu prikladnosti i široke temelje suglasnosti. Nije dostatna ideja koju nitko nigdje nije provjeravao. Tako se u nekoliko prijašnjih desetljeća ulazilo u eksperimentiranja od kojih se brzo umorilo. A obred po svojoj strukturi traži stabilnost i stalnost. Zbog toga su razdoblja reformā krizna razdoblja, puna krhkosti, nesigurnosti i dvojbā. U taj se prostor lako nasele ideološke nostalgije ili se na dramatičan način žive opravdane zabrinutosti. U takvim vremenima ne nedostaju povici za prikladnim sredstvima za borbu protiv zloporaba koji ni danas nisu tek mogućnost, nego su kruta zbilja.

Nakana izdavanja i građenja repertorija i pjesmarica s nacionalnim ili krajevnim predznakom smjera prema primjernosti, a ne prema iscrpnosti. Takav je repertorij pokazatelj brige, ali i prepoznatosti vrijednosti pojedinih djela kao i odgovorne službe crkvenih glazbenika. No, najvažniji razlog jest nužnost ponovnoga uspona gotovo kapilarnoga odgoja vjernikā, kako bi se liturgija slavila u skladu s vjerodostojnim načelima koncilske obnove. Ne zanemarujući glazbeno-estetske kriterije, za liturgiju su pretpostavka bilo kojemu umjetničkom izražaju teološko-duhovni temelji. Uzaludan je svaki glazbeni napor ili pridavanje pojedinim pjesmama pridjeva ‘liturgijske’, ako ne postoji tipično mjesto za njih.
Poteškoća za stvaranje istinske liturgijske pjesmarice leži u tome što još uvijek – budući da se liturgijska obnova nije shvatila dovoljno ozbiljno – ne postoji opći, sveobuhvatni liturgijski program unutar kojega bi trebalo kontekstualizirati ostvarivanje pjesmarice ili repertorija. U starini je taj program postojao i to je jak argument onima koji se – uzimajući u obzir sve argumente ipak neprimjereno – žele vratiti ‘na staro’ i ne znajući što ištu, budući da je takav povratak nemoguć. Taj je posao težak i na subjektivnoj razini, budući da je mandat kojim se to mora činiti preslab kao da se traži rad nalik ‘malim popravcima’, dok svatko tko se istinski bavi tom problematikom vidi da je potreban dubinski zahvat. Taj rad traži obuhvatnost i minucioznost, razmjenu iskustava, hrabrost dijaloga, otvorenost i slobodu prosudbe.
Budući da ne postoje idealni uvjeti, minimalan je preduvjet ‘strateški stav’ koji nije nipošto jednostavan u prilično kaotičnome stanju očekivanjā i mišljenja, u kojemu osobito zbunjuje neprecizno korištenje pojmova, najčešće ovisno o nejasnim, višeznačnim, trendovskim strujanjima unutar glazbenoga konzumizma. Bilo bi već jako puno kada bi se usvojili pojmovi i uskladila značenja, jer je bilo koji plodonosan razgovor na ovome području onemogućen zbog nejasnoće terminologije.
Izvršiti popisivanje ‘liturgijski prihvatljivih pjesama’, napraviti neki popis i sabrati koristan materijal za slavljenje pjevanjem još uvijek ne znači stvoriti organičku povezanost, odraziti hermeneutički ključ i tako stvoriti pjesmaricu. Pjesmarica je liturgijska knjiga koja ne sadrži proizvoljnu zbirku nečijega sviđanja niti je popis djela kulturalne baštine. Kulturalna vrijednost proizlazi u ovome slučaju iz kultnoga smisla i liturgijske vrijednosti. Liturgijska je pjesmarica živ obredni mehanizam. Odobravanje pjesmarice od strane mjerodavne vlasti nije iz sfere primjene disciplinske moći, nego prepoznavanje liturgijske smislenosti, odnosno crkvene izražajnosti (više nego ‘uklopivosti’ u slavlje). Stoga, kada se postavi pitanje: Kada će biti objavljena nova liturgijska pjesmarica?, zaboravlja se da prije toga treba biti odgovoreno na mnoštvo drugih – teološko-liturgijskih pitanja. Kao dobar primjer traženja izdvajamo – preuzimajući velik dio materijala od Felicea Rainoldija – one primjere iz povijesti koji ne smiju biti zaobiđeni, jer pokazuju da su se s našim problemom kršćani susretali davno prije nas.
7.2.3. ‘Novost’ koja viče iz povijesti
U povijesti su postojali primjeri koji nam i danas govore o smislu i osobitoj vrijednosti određenoga repertorija. Radi čega su nastali? Pokušavajući odgovoriti na to pitanje postajat će razvidno da je iz svakoga povijesnog modela moguće izvući neku korisnu preporuku za naše vrijeme.

Primjernost ‘klasičnoga’ anifonara. Veliki repertorij rimske liturgije bogat stoljetnom tradicijom jest misni antifonar (Antiphonarium Missae) zajedno sa časoslovnim anifonarom (Antiphonarium Officii). To je nenadmašen primjer koji još uvijek služi kao paradigma, što će reći da ga se ne smije rabiti takvoga kakav jest, nego stvarati novi repertorij pomoću istih kriterija. Taj je repertorij rođen i razvijao se s ciljem posvemašnjega služenja slavljenskome projektu-programu; uobličen je tako da bude sredstvom usklađivanja glazbe s naravi i izvornom svrhom pjevanja u kršćanskome obredu. Uistinu je čudno i bolno da se ta programska snaga i usmjerenost nakon Drugoga vatikanskog sabora zaboravila, a zaboravilo se i to da je problem istančano liturgijski.

U središtu je otajstvo Crkve rođene iz Presvetoga Trojstva s Kristom moliteljem, i s Kristom pjevačem, u savezu koji Bog sklapa s čovjekom dajući mu dioništvo u svome životu. Crkva prima riječ, usvaja ju i vraća u molitvenim gestama (hvali, blagoslovu, molbi, zazivu). I baš su te geste u skladu s obrednim figurama u različitoj progresiji organičke cjeline oni modaliteti izražaja koji ostvaruju razne dinamizme komunikacijskoga procesa.

Ono što površno zovemo liturgijskim pjesmama u stvari su teologalne geste poduprte teološkim tekstovima i proširene znakovnim kodom. Repertorij pjesama (antifonar) komplementaran je s lekcionarom (čitanjima) i molitvama. Obredno slavlje nije skup pobožnih zahvata nastalih iz trenutačnih poriva, žara i okolnosti, a antifonar pokazuje teološko-simbolički obredni program koji očituje duboku eklezijalnu logiku, dobru pedagošku organiziranost, obrednu usklađenost, redateljsku ugođenost prema različitostima služba, sa svrhom doksološkoga izražaja. Tu se vidi lijep primjer hranjenja zajedništva, a ne prisiljavanja na konzumističko gutanje.

Antifonar nosi jasnu poruku kao i lekciju dosljednosti stila o točno određenome otajstvu koje se slavi, o određenim čitanjima i molitvama i o određenim glazbenim izražajima. To je uistinu daleko od stava koji se danas promiče da se nešto negdje može pjevati. Antifonar otkriva pristup koji se ne može brzo zatvoriti u jednu knjigu, jer je i on plod stoljetnih iskustava u čuvanju otvorene tradicije sa sviješću o potrebi dorađivanja i poboljšavanja. Može se opravdati i činjenica europske unificiranosti Antifonara od Karla Velikoga nadalje, kada ta knjiga postaje istinskim remek-djelom, ne obrazlažući ovdje nakane političko – instrumentalne naravi. To je djelo istinski dar Crkve i Crkvi.
Zbirke ‘Laudes’. Drugo povijesno iskustvo, nakon spomenutoga najvažnijega, nalazi se u Crkvi od 13. stoljeća, kada se javljaju tzv. laudari na narodnome jeziku, kao alternativa liturgijskomu pjevanju i liturgiji u elitističkom i nepristupačnom ruhu (što je za mnoge vjernike bio više psihološka nego jezična prepreka). U vrijeme mnoštva eklezioloških, sociokulturalnih, političkih i jezičnih previranja nastaje lom i neka vrsta razdora u crkvenoj praksi, što može biti pokazateljem za sadašnje stanje.
Tada su postojale skupine, osobito bratovštine, koje se mogu prisličiti nekim današnjim skupinama u Crkvi. Motivi su nedvojbeno u mnogočemu različiti, ali ima i puno zajedničkih elemenata. Danas se u Crkvi rabi glazba kao nositelj identiteta skupina, nažalost često na štetu pravoga crkvenog zajedništva (osobito župnoga). I to sve nakon obnove koja je pastoralno htjela oživjeti baš zajedništvo zajednica. Valja nam se pitati kako su nastali ti fenomeni; je li to preporod ili nazadovanje; što su posljedice i tko treba dati daljnje smjernice. Nije na nama odlučiti, ali građenje repertorija može se događati pod frustrirajućim uvjetovanostima koje šire procjepe a ne ujedinjavanja.

Drugi je fenomen u doba nastanka laudara bujanje devocionalizma i pučkih pobožnosti, što je bila izravna posljedica okoštavanja liturgije koja nije uspjela biti obredni izražaj cjelovitosti crkvenosti. S tim se problemom odnosa liturgije i pučkih očitovanja pobožnosti susrećemo i danas. Pjesme se u Crkvi uvijek moglo vrjednovati kao liturgijske i neliturgijske (bilo je zloporaba ali su kao takve prepoznate), a danas su u liturgiji jednako prisutne pjesme iz devocionalističkoga ozračja, pjesme koje mogu biti maksimalno tolerirane u izvanliturgijskoj pobožnosti, uz bok liturgijskim, stvarajući u sadašnjemu stanju prilično veliku zbrku. To postavlja ozbiljno pitanje glede repertorija: Treba li prihvatiti stvarno stanje koje sadrži ‘svaštarenja’ i koje je ‘legalizirano’ toleriranjem i od strane crkvenih vlasti? Treba li ići putem kompromisa ili se (u čije ime?) može djelovati protiv takvoga stava?

Rješenje luteranske reformacije. Reformacija se, iako žalosno sukobljena s Rimskom crkvom, ozbiljno suočila s istim problemom. Ona je znatno promijenila smjer glede ‘funkcionalnosti’ pjevanja u liturgiji. Ako se pjevanje shvaća kao kerygma, naviještanje Riječi, živa propovijed, tada je posljedica revizija govorenja, načina pjevanja, posvješćivanja zajedničkoga svećeništva. Luther je odbio radikalno odbacivanje bogoslužja i obrednih forma. Nije se grčevito borio protiv latinskoga i tradicionalnih melodija, nego je – bez brzih i neposrednih rezultata – promicao aktivno sudjelovanje vjernika na takav način da se pjevanje uzvisivalo kao naviještanje evanđelja. Na taj je način kod sljedbenika reformacije pjesmarica zadobila važniju ulogu od one koju možda i danas ima Katekizam kod katoličkih vjernika.

Planovi stvaranja repertorija u 18. i 19. st. Pred novim problemima društva i kulture zauzeta su dva stajališta. Prvo je prosvjetiteljske naravi, pri čemu autoritet preuzima inicijativu te promiče i upravlja ‘novim’, kontrolirajući ga tako da je stvoren privid stanovite demokratičnosti. Među ljudima su se širile pjesmarice u prilog svemu što je vodilo prema pučkomu sudjelovanju, osobito na narodnome jeziku, osim tamo gdje su to rubrike izrijekom zabranjivale. Drugo je restauratorske, odnosno polemičke naravi. U tome slučaju vlast je intervenirala kako bi vraćala red koji je bio narušen, dok se starina vidjela u svijetlim i idealnim bojama. Bila je potrebna ‘obnoviteljska’ snaga, bez obzira odakle dolazila; trebala je potvrda ‘identiteta’. Ako je bila arhaična, okamenjena, to se zvalo tradicijom. Važno je bilo zaustaviti svjetovnost, mondenizaciju koja je osobito dolazila od iskvarene glazbe, njene teatralnosti koja nije poštivala liturgijske tekstove. Bit alternative koju nudi takav stav nalazi se u stvaranju sakralne drukčijosti obreda i zvuka, što je moguće povratkom na gregorijaniku i palesrtinijansku polifoniju, unutar obrambenjačkoga stava zatvorenosti koja je žalila za prošlim i istodobno ga veličala.

Teško je prihvatiti bilo koju nametnutost koja bi posvema dolazila od vlasti, ali je neprihvatljiv i onaj stav koji ne predviđa smjernice. Njih pak nitko ne nameće odozgor, ako postoji svijest o njima u cijeloj zajednici vjernika. Tada ih uopće ne treba. Sadašnje nepremostivosti samo drugotno dodiruju glazbene stilove. Problem nije, dakle, u tome treba li zakočiti ili sprječavati nekoga ili nešto, nego leži u potrebi za strpljivim odgajanjem koje poštuje liturgijsku dinamiku koja ne pripada nekom elitističkom hiru, nego teološkoj istinitosti na antropološkim postulatima. Odgajanje koje usmjeruje rast. Za njega je potrebno mnoštvo rada i sustavnoga obrazovanja.
7.2.4. Zaključak ili: kako spojiti logos i melos
U ovim pokušajima i rješenjima iz povijesti možemo i danas pronaći dovoljno poticaja za čišćenje motivacije u stvaranju repertorija. Koji ciljevi pokreću te želje? Što se želi postići? Što to može biti dovoljno jako da se stvara nešto novo (na starim provjerenim paradigmama), ako sada smatramo ispravnim jednu ili svakojaku vrstu pjevanja, a nema znakova osluškivanja istinske obnove?

Povijesna pozadina osvjetljuje barem dva pitanja: repertorij liturgijskoga pjevanja je ustanovljena i nadzirana zbilja. Proizlazi i treba proizići, zbog svoje povezanosti s govorima i gestama vjere od onoga koji u Crkvi ima normativnu vlast i izravnu pastoralnu dužnost. Mogao bi se doduše roditi i odozdo, ali odozdo ne može biti legitimiran. Drugi vatikanski sabor dao je obilježjima liturgije teološku dušu i pastoralni duh, ali ju nije ‘demokratizirao’ tako da bi bilo tko liturgiji mogao dodavati ili oduzimati bilo što po vlastitoj želji. Zato i svako ‘eksperimentiranje’, koje je nužno u trenutcima prjelaska i traženja, zahtijeva nadzor i razlikovanje, a trebalo bi se događati u skladu s ‘mandatom’ Crkve.

Liturgijski repertorij pjevanja, iako je ustanovljen, po svojoj bi naravi – budući da je instrument u službi crkvenoga bogoslužja – trebao biti ostvariv ili kako neki kažu – izvodiv. Ovdje pridjev izvodiv može značiti puno toga, no povijest upozorava na dužnu pozornost prema antropološkim, sociokulturalnim i duhovnim vidicima Božjega naroda u raznolikosti artikuliranja životnih prilika i u raznolikosti razina sazrijevanja u vjeri. Stoga bi trebala postojati posredništva, stupnjevitost, izbori, ali uvijek u skladu s liturgijskim programom. Područje pobožnosti i evangelizacije prikladna su mjesta za kreativnost usklađenu s kulturom i za korištenje djela povijesnih repertorija koji još uvijek bude iznimno divljenje. Ipak, poštujući iznimke, njihov izražaj i forma nisu takvi da bi se bez problema mogli integrirati u sadašnja liturgijska slavlja.

U zadnjim desetljećima svjedoci smo djelovanja koje, potpomognuto masovnim medijima, pridonosi većoj površnosti, iako pod imenom liturgijsko-pastoralne revnosti. Takav pristup je proizveo uništavajuće učinke u području liturgijske glazbe, promičući odbijanja, komociju, hirovite izbore, pri čemu se u ostvarivanju obnove nitko ne može izvući od odgovornosti za takvo stanje. Ako je iskustvo učiteljica, tada bi bio nužan napor za dokidanje iluzije da se površnom uporabom novoga može stvoriti istinska novost. Nova je pjesma (ne u biblijskom i augustinovskom smislu) mogla ponekad biti ‘nova koža’ spojiva sa ‘starim manama’, a ne plod duhovnoga obraćenja koje iznutra obnavlja sudioništvo u zajedništvu nebeskoga dara. Nema nikakva opravdanja da se ovomu poslu ne pristupi polazeći od teološke biti.
Svaka vrsta glazbe je složena gesta, spoj govorenja i činjenja; vezanost logosa i melosa s mnogovrsnošću vidika kao što su ritmička živahnost, dinamika, opojnost glazbenoga pečata itd. Liturgija, osim graničnoga slučaja simboličkoga korištenja jubilusa, ne poznaje melodijske izražaje koji ne bi bili povezani s navještajem. Pa ipak, sam tekst bez melosa ostaje siromašan i ne zahvaća osobu u njenoj cjelovitosti; ne uspijeva biti preveden u psihofizičku gestu, riskirajući da se osuši, osobito kada je posrijedi takozvana ‘kolektivna riječ’. Idealna je situacija ona koja se sastoji od nositelja značenja verbalnoga koda i izvorišta glazbenoga koda, stvarajući nabijenu gestualnost pod svakim profilom: antropološkim, simboličkim i duhovnim. No, gledajući zbilju, lako konstatiramo da je rijedak takav ‘idealan brak’. U mnogim slučajevima tekst je bez melodije proglašen samodostatnim, rađajući i u sadašnjosti neprobavljive plodove verbalizma. Uza sve to postala je uobičajena praksa molitvena gestualnost koja se temelji na govorenju i izgovaranju, a previđa elementarnu glazbenu formalizaciju. Jer, kod nas se još uvijek misa ‘govori ili recitira’, kao da govorenju pripada valjanost, a činjenju (i glazbenomu) estetičnost, a te bi dvije zbilje bile međusobno suprotstavljene.
Osim toga, moguće je da neki tekst uza se veže različite melodije koje su jednako dobre ili barem prikladne, dok melodija – nakon što je individualizirana i socijalizirana – s puno više poteškoća podnosi drugi tekst. Ako se to i dogodi, lako je ući u sukob konotativnosti i denotativnosti. Nadalje, liturgijski tekst kao javni izražaj vjere treba biti prepoznat i štićen kao takav. On ne podnosi promjene niti ga se po nečijoj volji može zamijeniti, dok glazba, pa čak i ona koja je poštovana unutar obrednih forma, ima subjektivnu snagu stilova na razini kompozicije i izvedbe u prizmi različitih kultura.

Zaključujući ističem da posao koji se nalazi pred odgovornima za liturgijsku pjesmaricu postavlja mnoštvo pitanja i dvojba: vrijedi li truda? U globaliziranoj situaciji liturgijskoga pastorala, promatranoga sa svim realizmom, tko je to spreman i ospodobljen za tu zadaću? Postoje li, počevši od biskupa, prezbitera, župnika, voditelja zborova, orguljaša… oni koji su spremni ići naznačenim putem? Dosada postignutim ne možemo biti oduševljeni. Pred tim velebnim zadatkom osjećamo da noge trebaju biti na zemlji, u polju koje poznaje žito i kukolj, ne tražeći optimum nastao kao izmišljotina i ideologija, nego kao moguće i nužno dobro vjernika. Baš zato o liturgijskoj glazbi treba razmišljati onako kakva ona jest: složeno ali bez sofizama, s puno suptilnih razlika, ali bez pojačavanja nesporazuma. Tu istu glazbu u liturgiji treba pjevati onako kakva ona jest: jednostavno, ali ne banalno; vjernički, ali ne fanatično. Tematika liturgijske glazbe dolazi na mjesto prije tematike o liturgijskome repertoriju i pjesmarici

Na vrelu liturgije, str.141-157, HILP, 2009.