Liturgijski čitač

LITURGIJSKI ČITAČ – U SLUŽBI ‘TRANSUPSTANCIJACIJE’ RIJEČI

Ivan Šaško

Liturgijsko je slavlje djelotvorna povijest spasenja, ali ujedno i povijest spasenja na djelu (in actu). Božja riječ u liturgijskome slavljenju prelazi od pisma do Pisma, od govorenja i riječi do Riječi. No, prelazaka ima više: od pripovjednoga svetopisamskog izvješća do sadržaja stvarnosti koja se nalazi u in ipsa narratio (u samome pripovijedanju); od proroštva koje se naviješta u Božjoj riječi do njegova ostvarenja u slavlju; od ispovijedanja (confessio) do svjedočenja i naviještanja (professio) vjere; od sredstva priopćivanja do slavljenja Riječi; od Božje riječi koja sadrži otajstva do slavljenja otajstva; od Božje riječi, za razumijevanje koje treba odgovarajuća priprava, do slavlja koje treba Božju riječ za mistagogiju slavljenoga otajstva; od raznih književnih rodova do ‘roda slavlja’ (genus celebrativum)… Slavljenje Božje riječi je biblijsko-životna teologija, jer je ona liturgijska teologija na djelu.

Liturgija kao povlašteno mjesto-vrijeme-događaj Riječi

Liturgija je u Crkvi oduvijek bila i jest povlašteno mjesto-vrijeme-događaj na kojemu se Riječ čita, naviješta, tumači. Tako je bila od neizmjerne važnosti za stvaranje kanona i za čuvanje svetih tekstova. Liturgija ne stvara Božju riječ, nego prima Riječ kroz Sveto pismo, dekodira ga, oživljuje, predaje i omogućuje izranjanje sve snage životnoga sadržaja. Liturgija dakle postaje živom Predajom. Pismo bi bez liturgije ostalo bezoblično, čuvano u posudi kroz koju se ne vidi preobrazba svijeta po Riječi. Osim što je živa Predaja, liturgija je – jednako tako – i živa egzegeza Pisma. Kad Božja riječ ‘postaje’ liturgijskim slavljem, a liturgijsko slavlje nije drugo doli ostvarena Božja riječ, niti jedno od njih ne gubi svoju izvornost, jer su bitni čimbenici istoga spasenjskog događaja. Riječ je u slavlju molitva, ona ražaruje duhovni život vjernika, prodire u njihovo srce, te sudionici (pričesnici) slavlja postaju factores Verbi, ‘tvorci’, a ne samo auditores Verbi – slušatelji Riječi.

Ako bismo teologiju Riječi unutar liturgije htjeli sročiti u nekoliko rečenica, valjalo bi se poslužiti Augustinovim izrijekom: »Dodaj riječ materijalnomu znaku i nastaje sakrament, a na taj način i riječ postaje vidljivom.« Liturgija je događaj Riječi-odgovora i slavlje u snazi Duha koje je finalizirano. Boga šalje svoju riječ po otajstvu svoga plana spasenja (mysterium). Mjesto na kojemu se naviješta Riječ snagom spomen-čina (memoriale) jest liturgija i to po obredu i molitvama. Time postaje jasno da liturgijska riječ – i ona koja se ostvaruje kao odgovor zajednice – mora biti upućena na biblijsku riječ. Na taj se način rađa poseban odnos u kojemu liturgijski čitač (lektor) postaje primatelj božanskoga očitovanja. U pozadini je dakle vertikalna komunikacija s Bogom, ali je liturgija dovodi do međuljudske komunikacije. Riječ se u svojoj silaznoj dinamici objave (katabazi) posadašnjuje u izričajnome obliku Pisma koje ulazi u slavlje pomoću spomen-čina, koji čitanjem (čitači koji su prepoznati od Crkve i kao takvi postavljeni u službu) pobuđuju vjeru, a vjera u dijabazi sudjelovanja stremi prema protumačenomu slavlju ostvarene anabaze. (Usp. Red misnih čitanja, br. 3).
Čitač kao sakramentalni znak
Liturgijska služba čitača ili lektora tvori veoma jasan sakramentalni znak. Radi se o stvaranju navještajnoga ‘posredništva’ između zajednice i Boga koji se objavljuje na liturgijskome mjestu; na onome naime na kojemu Riječ postaje događajem. Naviještati Božju riječ u liturgijskome slavlju znači uprisutniti Krista, odjelotvoriti njegovo vazmeno otajstvo u učinkovitosti naviještanoga. Pokušavajući povući paralelu s euharistijskim slavljem, s pravom se može ustvrditi da služba čitača »po Duhu Svetome ostvaruje ‘transupstancijaciju’ Riječi života, jer njegova liturgijska služba daje tijelo Božjoj riječi« (M. Paternoster). Zapravo, mislim da bi čitanja u Crkvi izgledala sasvim drukčije kad bi si čitači posvijestili da su oni nositelji Božje riječi, da preko njih zajednica čuje što Bog poručuje čovjeku.

Zato nije dostatno doći tek nekoliko minuta prije liturgijskoga slavlja, gdje će netko (najčešće župnik) odrediti tko će čitati ili biti presretan da ima nekoga tko želi čitati. Čitanje koje treba navijestiti zahtijeva razmatranje i pripremu. I zbog toga je potrebna skupina (liturgijska) ljudi koja će pomoći u pripremanju čitanja. U tome slučaju valja pripaziti i na čitanja djece, jer ona nisu najprikladnija za tu službu. Možda je i to razlog što liturgiji pristupamo na odviše djetinjast način.

Nema nikakve dvojbe da se razmatranje i slušanje Riječi Božje odnosi i na zajednicu vjernika i na zaređene službenike, ali je kao prethodni korak potrebna formacija za službu čitača. Nije riječ samo o nekome tko dobro čita, već o nekome tko čita na liturgijski način, a to znači da čitač bude uronjen u Riječ, da bude prožet vjerom i odgovornošću za riječ. Da bi se to moglo, uz tehničku i govorničku pripravljenost potrebno je razmatranje i poznavanje konteksta liturgijskoga slavlja.
Čitač je unutar dinamike Riječi
Svojom službom čitač omogućuje drugima posadašnjiti događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario. Odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, već i doličnu pripravu za službu čitanja. Prije svega Riječ mora biti usađena u čitača kroz osobno razmatranje, kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopćena, naviještena drugima. Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen za prenošenje znaka, premda ga ljudski nedostatci mogu spriječiti u djelotvornosti.

Kao svoju nužnu posljedicu ovi zahtjevi imaju potrebu pripremanja za liturgijsko čitanje koje će od čitača tražiti duhovnu, intelektualnu, retoričku pripremu i sve što je povezano sa slavljem kao cjelovitošću slavljeničkoga izričaja, uključujući sve dramatske (etimološki dramma = akcija) čimbenike, ali se ne zadržavajući samo na njima, već imajući u vidu teološka načela. Svakako da će se praksa u liturgijskim slavljima naših zajednicâ naći pred mnogim pitanjima na koja neće biti teško pronaći pogrešne pristupe pripreme i slavljenja Riječi. Koliko je samo čitača koji su »pronađeni u zadnji čas«, ili onih određenih samo zbog toga jer nitko drugi ne želi čitati; jer je to posao za »mlađe«, jer je to »preblizu oltaru«, jer je to vezano uz vjeronauk djece, kao da je sudjelovanje u liturgiji svedeno na gledanje a ne na »su-djelovanje«.

To će od čitača zahtijevati da bude prije svega kršćanin u susretu s Riječju koja ga je oduševila i okršćanila (=obratila), a zatim dobar čitač. Za jedno i drugo je potrebno nezaobilazno vrijeme pripreme, koje podrazumijeva i određenu dob, a ne ograničenje čitanja na djecu i na župne suradnike koji to rado rade, ali ne uvijek onako kako bismo priželjkivali. Može se porazmisliti o raznim školama, tečajevima čitanja unutar liturgijskih skupina koje pripremaju liturgiju, ali ne pukog čitanja, nego i razmatranja Riječi iznoseći na vidjelo različite vidove po kojima se Riječ u različitosti liturgijskoga ozračja izriče (povezanost s različitim tonalitetima sakramenata, nijanse u povezanosti s ostalim čitanjima, sa sposobnošću percepcije zajednice, s ostalim euhološkim tekstovima, s tehničkim mogućnostima, datostima liturgijskoga prostora i sl.). Prema želji Drugog vatikanskog sabora (SC 51) potrebno je pripremiti »stol Riječi«, te otvoriti baštinu i bogatstvo Pisma.
Priprema čitača u nekoliko vidika
1. Prije svega čitač treba poznavati red čitanjâ i lekcionare kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavljā, dvodjelni ciklus običnih danā, ciklus svetačkih i prigodnih čitanjā. Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošću čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavljā crkvene zajednice.
2. Od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo…; biti svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole.
3. Korisno je misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti plodonosno priopćavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice su obilježeni ne samo čitanim tekstom, već i svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje čitača, jer bi on trebao biti njihov pomoćnik u prihvaćanju Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i usavršiti.
4. Na to se nadovezuju praktične upute: poznavanje korištenja mikrofona; vrijeme koje valja uporabiti za samu tehničku izvedbu čitanja (razmatrajući ga, tekst postaje prisno i nutarnje srašten s čitačem, te se po razumijevanju lakše odrede stanke, izričaj, naglasci, ali ako se tekst ne razumije, kako će se prenijeti?); u početku je uputno snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu.
5. Uz sve ovo, važan je ponekad i vanjski izgled, već prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, već izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, u odjeći, pokretima, glasu… Svi će se ti elementi odrediti i prema spektru ostalih datosti koje određuju slavlje.
»Vjerno predaj riječ Božju«
Na kraju, dobro je osvrnuti se na tu zahtjevnost i s gledišta samoga obreda koji se naziva »Postavljanje čitača«. U prijedlogu homilije za tu prigodu, koji je samo skica mogućih Riječi, važno je uočiti elemente koji su sadržani u njoj: Prije svega daje se uvod u misterij (otajstvo spasenja), naglašavajući silazni put Božje Objave: izvršenje otajstva spasenja po Isusu Kristu, te Crkva kao nosilac naviještanja, Crkva – Christus totus. Čitači postaju »prenositelji Riječi« za službu vjere. Važno je naglasiti da je čitanje usmjereno na vjeru, ali vjera prethodi dobrom služenju i zato je kao premisa postavljeno otajstvo koje se sažima u rečenicu: »I dok drugima naviještate božansku Riječ, i sami je primite kao dobri učenici Duha Svetoga… a svojim ponašanjem očitujte Spasitelja našega Isusa Krista.« Tako je i ovdje očita dinamika o kojoj smo govorili unutar liturgijske teologije.

Namjerno sam spomenuo na kraju ovaj tekst-vodič za homiliju, koji raščlanjuje blagoslovnu molitvu, da se prvi i drugi dio ovoga pokušaja razmišljanja uzajamno pojasne. Osobito je rječita predaja knjige Svetoga Pisma: »Primi knjigu Svetoga Pisma i vjerno predaj Riječ Božju, da bude što jača u ljudskim srcima.« Dakle, prima knjigu (antropološki vid koji pretpostavlja znak) ali je ta knjiga ujedno i Sveto Pismo – izričaj Božje samoobjave, a dana je ne da bi ju čitač čitao za sebe (»sebi u bradu«), već da »vjerno predana… bude što jača u ljudskim srcima«. Služba je to za druge, kao i svaka druga u Crkvi.

Premda je priopćivanje unutar liturgije sakramentalne naravi i ne može se staviti na razinu običnoga društvenog priopćavanja, liturgija je ujedno i unutar ljudskoga. U njemu se utjelovljuje da bi ga otkupilo. Ostvaruje se ljudskom suradnjom s Bogom među ljudima. Ukoliko je priopćavanje, već u sebi sadrži dimenziju »društvenosti«. Htjeli mi to ili ne, primatelji, oni kojima je upućena Božja Riječ promijenili su oblike priopćavanja, te je Božja Riječ, ušavši u hermeneutski krug koji ne prestaje, izišla iz korica svetih knjiga stricte dictum. Ona nije ograničena samo na liturgiju ili egzegezu i ne pripada samo kršćanskoj zajednici. I dobro da je tako, ali se time ulazi u mrak nesigurnosti i potiče pitanje vjerodostojnosti. Pozitivne strane koje nudi naše vrijeme svakako je izazovno, jer Božja riječ nije svedena na knjigu, iako govorimo o »religiji Knjige«, već se teži dosegnuti ona živa Riječ koja susreće ljude našega vremena, često izgubljene poput učenika na putu u Emaus. Pokušaj je to i prilika našemu vremenu pokušati otkriti dinamiku navještaja u svojoj širini, svjesni povijesnoga rasta od Riječi do Pisma, od Pisma do Knjige, od Knjige-slavlja do Riječi. A Riječ nije samo riječ već Slika-riječ i Duh-riječ.

Živo vrelo, god. XXII(2005), br. 1, str. 7-10