Glazbeno oblikovanje slavlja ženidbe
GLAZBENO OBLIKOVANJE SLAVLJA ŽENIDBE
Ante Crnčević
(Živo vrelo, 4-2008)
Među liturgijskim elementima kojima u slavljenju sakramenta ženidbe valja dati važno, ali i vlastito, mjesto zasigurno je glazba. Praksa slavljenja sakramenta ženidbe u našim crkvama, osobito u onima koje služe poglavito kao »crkve za vjenčanja«, iziskuje potrebu jasnijega govora o ulozi i mjestu glazbe u slavljenju kršćanske ženidbe te potrebu određenijih normi i odlučnih promjena. Red slavljenja ženidbe ističe načelo koje ravna odabirom glazbe u liturgiji ženidbe: »Pjesme koje se izvode neka budu prilagođene obredu ženidbe i neka izražavaju vjeru Crkve. Što je rečeno o pjesmama vrijedi i za izbor glazbenih djelā.« (br. 30), a izrijekom se spominju ulazna pjesma, pripjevni psalam, himan ili hvalospjev nakon predaje prstenja te ostale pjesme predviđene za slavlje euharistije jer je euharistijska zajednica vlastito mjesto slavljenja sakramenta ženidbe.
Pogled na naša ženidbena slavlja pruža drugačiju sliku: sakrament ženidbe slavi se redovito bez mise, a izbor glazbenih dijela koja se »izvode« na takvim slavljima najčešće ne vrjednuje osnovni obredni kontekst. Slavlju više ne nazoči liturgijska (župna) zajednica koja se priznaje Crkvom i koja jedina može pružiti zajedničarsko obilježje slavljenja sakramenta. Nazočni na našim vjenčanjima redovito su skup rodbine i prijatelja koji se kao takvi ne prepoznaju kao liturgijska zajednica te se ne osjećaju sposobnima uključiti se u samo slavlje. Stoga je i glazba na takvim vjenčanjima plod ponude profesionalnih solista ili orguljaša, a ne oblik sudjelovanja nazočne zajednice u slavlju.
Odabir pjesama za slavlje ženidbe svakako bi trebao biti vođen mišlju da pjesma bude sastavnim dijelom liturgijskoga obreda a ne njegov izvanjski ures ili »glazbena kulisa« koja bi stvarala tek ugođaj lijepoga. K tomu, pjesma bi trebala biti iskaz radosti Crkve koja u tom sakramentu prepoznaje obnovu svoga zaručništva s Gospodinom. Na osobit je način u ulaznoj pjesmi, koja prati hod zaručnikā prema oltaru, prikladno istaknuti zajedničarsku i eklezijalnu dimenziju sakramenta ženidbe. Ulazna bi pjesma stoga trebala izricati ne samo radost okupljene zajednice zbog sretnog trenutka, nego i buditi vjeru Crkve: ženidba je upravljena za rast i posvećenje Božjega naroda, Crkve. Stoga je slavlje ženidbe, slavlje Crkve.
Drugi važan trenutak u kojem je moguće dati mjesto glazbenom sudjelovanju zajednice jest Služba riječi: prikladnim pripjevnim psalmom zajednica slavi Boga prisutnog u Riječi koja se naviješta i prihvaća objavu Boga u ljubavi koju je usadio u srca ljudi. Na kraju obreda, poslije blagoslova prstenja, prikladno je mjesto za himan ili hvalospjev kojim zajednica slavi Gospodina zbog novog djela ljubavi u njegovu narodu.
Nerijetko su naša slavlja sakramenta ženidbe zastrta snažnom i dojmljivom instrumentalnom glazbom i solističkim izvedbama koje pružaju dojam svečanosti, ali ne dopuštaju obredu da progovori svojom znakovitošću i svojim sadržajem. Pojedine su biskupske konferencije, a ponegdje i same biskupije, stoga izdale jasnije i određenije norme o glazbenom oblikovanju ženidbenih slavlja. Uz opće upute nerijetko se izrijekom navode i djela koja po svojoj naravi nisu prikladna za liturgiju sakramenta ženidbe: »Ave Maria« Schuberta i Gounoda, svadbeni marševi Mendelssohna i Wagnera, »Agnus Dei« Bizeta, Händelov »Largo«, Albinonijev »Adagio«… Prva dva spomenuta djela u našim su crkvama postala, čini se, dio redovitoga repertorija u glazbenom oblikovanju ženidbenoga slavlja. Pokuša li se, međutim razmišljati o dijalogu pjesme-molitve »Ave Maria« s liturgijom sakramenta ženidbe, lako će se shvatiti da nije moguće naći obredno mjesto u kojem bi se taj dijalog mogao ostvariti. Ugoda uhu ne može biti jedini kriterij izbora. Ta bi skladba u izvjesnoj mjeri bila prikladna za trenutke nakon slavlja kad, po običaju nekih krajeva, mladenci odlaze pred Marijin lik gdje odlažu cvijeće i ostaju nekoliko trenutaka u molitvi. Svadbeni marševi i skladbe nastale za slavlja sasvim drugačijega karaktera, najčešće svjetovnoga, odabirani redovito za početak slavlja, oduzimaju svetost tom trenutku i pozornost sudionika odvode daleko od značenja ulazne procesije. Događa se da se za liturgiju vjenčanja »naručuju« glazbeni izvođači, kao što se naručuju fotografi, snimatelji ili osobe zadužene za cvjetno uređenje liturgijskoga prostora. Takvo će »sceniranje« slavlja ostaviti malo mjesta njegovoj sakramentalnosti i zajedničarskom karakteru kršćanske ženidbe.
Potrebno je naznačiti i neprimjerenost smještanja čina potpisivanja ženidbenih obrazaca u liturgijski obred. Taj čin zacijelo ne pripada obredu sakramenta ženidbe pa mu je mjesto tek nakon završetka obreda, ali nipošto na oltaru. To izrijekom spominje i Red slavljenja ženidbe (br. 78. i 117.). Bilo da se potpisivanje vrši u sakristiji bilo pred zajednicom, tome činu nije potrebno nikakvo obredno oblikovanje niti glazbeno naglašavanje.
Naša liturgijska pjesmarica ne obiluje pjesmama stvaranima za slavlje sakramenta ženidbe (usp. br. 718-721). No, iz opusa uglazbljenih psalama i između drugih liturgijskih pjesama bit će uvijek moguće pronaći one koje će slavlje sakramenta ženidbe učiniti slavljem kršćanske zajednice koja slavi Gospodina. Bit će uvijek moguće pronaći mjesta i za instrumentalnu glazbu, ali uvijek integriranu u govor kršćanskoga obreda.