Homilija pomoćnog biskupa zagrebačkoga mons. Ivana Šaška povodom Susreta župnih i crkvenih zborova grada Zagreba o spomendanu sv. Cecilije

21 stu Homilija pomoćnog biskupa zagrebačkoga mons. Ivana Šaška povodom Susreta župnih i crkvenih zborova grada Zagreba o spomendanu sv. Cecilije

Draga subraćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre!

Nakon ulazne pjesme, dolaze mi riječi zahvalnosti Gospodinu za ovo neobično slavlje, u kojemu nam postaje zorniji dar crkvenih glazbenika, župnih i drugih crkvenih zborova; molitva zahvalnosti za vas voditelje i voditeljice zborova, liturgijske pjevače koji svjedočite svoju vjeru na tako izravan i poticajan način.

Ova je slika i zajedništvo dovoljno da večeras Gospodinu uzdignemo hvalu i molbu: da vas blagoslovi i prati svojom milošću; da u našim zajednicama ne uskrati nadahnuća i oduševljenja, da – po zagovoru svete Cecilije – primi sve žrtve i predanje, a pokojne glazbenike uvede u vječnu radost.

Raskajana srca molimo da nam se Gospodin smiluje.

Homilija

Liturgijska čitanja:
2Mak 7, 1.20-31; Ps 17, 1.5-6.8.15; Lk 19, 11-28

1. Ovih smo dana u življenju spomena na žrtve Vukovara i Škabrnje, večeras posebice za pobijene na ‘Ovčari’, na njihovo umiranje, u kojemu jasnije vidimo svjetlo života. I nevjerojatno je koliko je blisko čitanje iz Knjige o Makabejcima, o iznimnoj majci i iznimnim sinovima, kakvi svijetle primjerom iz naše nedavne hrvatske prošlosti i sadašnjosti.

I dok je Prvo čitanje dojmljivo, dirljivo i jasno, Isusova prispodoba i razmišljanja i tumačenja može odvesti u razne smjerove. I umjesto poziva na obraćenje, u njoj netko može naći potvrdu svoga ponašanja. Svako Evanđelje u sebi ima temeljna dva sastojka: navještaj Kristove radosti i poziv na obraćenje.

Zato valja reći da ta prispodoba nije uzvisivanje niti pljesak ‘učinkovitosti’, niti je apologija spretnosti stjecanja dobiti. Isus prispodobu usmjeruje protiv mlakosti, ukočenosti, straha. To nas navodi na pitanje o našemu djelovanju, o pozivu u Crkvi, o bojažljivosti u društvenim okolnostima koje se mijenjaju.

Prispodoba ne potvrđuje takozvani pastoralni aktivizam, kojega su često plijen ‘pastoralni djelatnici’ stalno u pokretu, rastrgani, ali neuspješni u čitanju razloga neplodnosti svoga djelovanja. Prispodoba potiče: odgovornost, marljivost, hrabrost i osobito kreativnost. U središtu nije brojnost djela, niti neka ‘zarada’, nego poslušnost Božjoj riječi, iz koje se rađaju nova oduševljenja, nova darivanja, novi obzori i dubine.

2. Dakle, pristup prispodobi nije ni gospodarske ni financijske naravi. Nalazimo se u posljednjim danima liturgijske godine i riječ je o pozivu na budnost, na iščekivanje koje se ne iscrpljuje u sadašnjosti, nego je protegnuto prema Kristovu drugom dolasku i prema vječnosti. Krist ostaje s nama prisutan na drukčiji način, povjerio nam je sebe, da umnažamo njegovu prisutnost i darove koje nam je udijelio. Čuvati i donijeti plodove – to je u središtu prispodobe koja govori o želji da sluge ne iznevjere veliko povjerenje koje im daje gospodar.

A u slici novca, što trebamo vidjeti? Jedni kažu da je to ponajprije život koji nam Bog daruje. Njega ne smijemo zanemariti i uzalud potrošiti. Kršćanstvo upozorava na tu jedincatost i vrjednotu, koja povezuje prolazno i neprolazno. Bog je svakomu čovjeku darovao život, da bismo ga živjeli na zemlji, ali je taj život na zemlji početak života koji ne prestaje. Na nama je prihvatiti radost vječnosti.

Drugi će reći da je taj Božji dar Njegova riječ. Nju očito treba čuvati; nju smo pozvani utjeloviti da bi donijela plodove u našemu životu; da bi druge potaknula da izaberu život s Bogom. Taj put ostaje put ljubavi. U kršćanstvu ništa ne ide na silu. Sve se rađa iz privlačnosti, iz prepoznavanja, iz ljubavi s kojom nešto dobiva takvu vrijednost da drugo ništa nije s time mjerljivo.

3. Prva dvojica, kojima je ugledan čovjek povjerio novac, pokazuju svoju djelotvornost, sposobnost umnažanja, spremnost ulaženja u rizik, da novac ne bi izgubio vrijednost i postao beskorisnim. Treći pruža ruke s primljenim novcem i govori zašto nije ulagao. Razlog je strah: Bojao sam se… Taj čovjek ispovijeda kakvu je sliku stvorio o gospodaru. Strah ne dopušta imati povjerenja; gospodara koji je slika Boga vidi kao donositelja straha koji zahtijeva strogo poštivanje onoga što naređuje i koji postupa proizvoljno. Imajući u sebi tu predodžbu, on novac stavlja, kako je mislio – na sigurno, u rubac, i vraća ga takvoga.

Iznenađuje da gospodar toga slugu zove zlim slugom, budući da taj čovjek nije ukrao, nije potrošio tuđe, na prvi pogled nije učinio nikakav prijestup… Ipak, nazvan je ‘zlim’, jer je pristao uz iskrivljenu sliku, živeći prisilu, s teretom na srcu. Gospodar mu je ukazao povjerenje, a on to nije prihvatio srcem, pa je zbog toga bio lijen, nemaran i nepouzdan.

Tako je uvijek s nama i našim djelima koja istinski ne prihvatimo, nego su nam nametnuta; koja moramo ‘odraditi, obaviti, održati’.

Zato je večerašnja slika vas, crkvenih pjevača iznimna. Ona je suprotnost stavu spomenutoga sluge. Pjevati se ne može na silu; ili – ako je tako – znamo kako to zvuči. Pjeva se i o najtežim životnim iskustvima, o bolima i u bolima, o nepravdi, o bijedi i tuzi, ali je uvijek potrebno srce. Bez srca ni tuga u pjesmi nije tužna niti je radost ushićena.

4. I u Evanđelju po Mateju nalazimo tu prispodobu, ali s nekoliko inačica, među kojima je i ta da je treći sluga tamo zakopao talent u zemlju, a u Lukinoj verziji novac stavlja u rubac. Nekada su naši stari, ne imajući novčanike i kartice, novac stavljali i zavezali u maramicu.

No, ovdje taj rubac postaje dubljim poticajem. Na grčkome i latinskome rubac je opisan riječju sudarium (soudarion); to je rubac u koji se otire znoj, rubac kakav je – prema pobožnoj predaji – Veronika pružila Isusu na putu prema Kalvariji i u koji je Isus utisnuo svoje krvavo lice. To je rubac koji otire znoj, u kojemu treba biti otisak ponajprije ljudskoga napora, suza i rana, a ne otisak novca.

Ne znam je li lakše ili teže pohraniti darove koje je Gospodin dao, ali znamo da darovi po svojoj naravi proizlaze iz ljubavi i spremnosti na dijeljenje; i namijenjeni su radosti drugih. Liturgijska su slavlja odraz ljubavi između Boga i vjernika; odraz zahvalnosti, pouzdanja i nade. I baš zbog toga jer su slavlja, ne mogu bez ljubavi i pjesme.

Materinji jezik Crkve ostaje ljubav prema bližnjima – caritas (agape), a njega prati pjesma duše koja ne prestaje. Liturgijskoga slavlja nema bez ljubavi i pjesme. Ta pjesma može biti raskošna, kao večeras, ili tiha u titraju duše, u glasu koji od slabašnoga postaje glasom zajednice vjernika. Liturgijsko zajedništvo nikoga ne ostavlja u osamljenosti, a osjećaji pojedinih vjernika zadobivaju oblik udioništva.

Gospodin nas ovom prispodobom potiče da ga upoznamo i da ga se ne bojimo. Tada i zadnji sluga, nastojeći iz ljubavi nešto steći, može iznijeti svoju muku: Gospodaru, pokušao sam što sam iskrena srca znao, ali sam izgubio i ono što si mi povjerio. Ne donosim ti ništa, ali se pouzdajem u tebe; znam da razumiješ moju muku i da si milosrdan. Gospodin sigurno ne uskraćuje svoju dobrotu i stalo mu je da uđemo u njegovu radost, makar samo snagom pouzdanja. I on kao sijač nije gledao koliko zrnja baca, premda samo neko donosi rod.

5. Draga braćo i sestre, vi koji darove svoga ushita, vjere i pjesme dijelite drugima, vi ste pomoć da uvidimo da svaki čovjek ima neki dar za druge. Pjevanje i sviranje u crkvi očito nije neki dodatak ili samo sastavnica bez koje se može. Zborovi su pokazatelji življenja vjerničke zajednice i dar drugima.

Čovjek koji je pohranio novac ne vjeruje u Boga, nego vjeruje u sebe, udaljavajući se od Boga, i ne uspijeva se brinuti za druge. Takav stav ranjava zajedništvo, gasi radost i osiromašuje život.

Ako se pitamo zašto je Isus ispripovjedio tu prispodobu, naći ćemo tri razloga, navedena na početku Evanđelja. Prvi je prihvaćanje isključenih (osvrćući se na Zakeja); drugi je navještaj muke, smrti i uskrsnuća (približavanje Jeruzalemu); treći je dolazak Božjega kraljevstva. Spominjem to zbog toga, jer se naši zborovi pokazuju u tome trostrukom svjetlu. Zborovi lako privlače i uključuju vjernike; sadržaj koji pjevaju uvijek je otajstvo Kristova vazma i upućuju na vječnost.

Crkveni zborovi nisu izgrađeni samo od pjevača. Oni su dio Crkve koja živi od Božjega Duha. Oni su puno dublja stvarnost od okupljenih ljudi koji imaju dar sluha. Kao što je to važno za druge crkvene stvarnosti, niti crkvene zborove ne smijemo vidjeti samo u svjetlu zemaljskoga. Vi živite od nebeskoga dara. Njega unosite u živote svih vjernika i upućujete na vječnost. Neposredno je sredstvo za to glazba: zvuk i glas koji uzdiže dušu, ali jednako tako i vaši životi, vaša predanost, onaj dio koji pokazuje uključenost u život Crkve do mjere da se drugi pitaju: zašto on ili ona to čini?

6. Crkveni su zborovi prostor učenja, upoznavanja, usklađivanja i novih poticaja za djelotvornu ljubav.

Za današnje ste slavlje izabrali i uvježbali ‘4. Gregorijansku misu’ (In festis duplicibus 1 – za slavlje apostola) uz koju se navodi i podnaslov, preuzet iz tropa (pripisanoga Tuotilu, benediktincu iz Sankt Gallena, 850.-915.): „Cunctipotens genitor Deus omnicreator“ – „Svemogući Oče, Bože Svestvoritelju“.

Na tome se primjeru lijepo vidi kako su se ispreplitali darovi, kako su rasli, pročišćavali se, dozrijevali u svojoj ljepoti i smislu. U sljedećemu retku tropa nalazi se stih koji može izgovoriti svaki sluga ispunjen ljubavlju: „Salvificet pietas tua nos bone rector eleison – Neka nas spasi tvoje milosrđe, dobri Upravitelju, smiluj se!“

No, u tome se tropu vidi nešto važno za cjelokupnu liturgijsku glazbu i za njezin odnos prema vremenu u kojemu živi Crkva. Taj je odnos uvijek pomalo krhak i osjetljiv.

Sjetimo se kako su crkveni oci u prvim stoljećima odbijali glazbu, zbog tadašnjih ‘trendova’; baš kao što je u srednjemu vijeku polifonija viđena kao devijacija, dok sama Crkva nije stvorila svoja ozračja polifonijskoga stvaralaštva. Sjetimo se rasprava o glazbi u misijskim krajevima, zatim prosvjetiteljskih nastojanja, nostalgija iz doba romantike, previranja u 20. stoljeću, koja traju i danas. I trajat će…

7. Ovi tropi, tekstualni dodatci, koji su nazvani i prosula (= mala proza), bili su potpisivani pod poznate liturgijske melodije koje su djelovale pomalo ‘prazne’. U jednome su vremenu djelovali iznimno korisni, a u drugome ‘opterećenje’, jer se otkrila ljepota izvornoga. Tako je Tridentski koncil melizmatičku melodiju očistio od tih sadržajno iznimno bogatih dodataka.

Što time želim reći? Kriterij ne smije biti neka trenutna moda, nego življenje otajstva u Crkvi. Glazba uvijek ima privlačnost i snagu, ima charme koji ljepotu čini djelotvornom. Glazba ima ambivalentnost: ona privlači poput mitskih sirena i može odvesti u samodostatnost. Vi ste njegovatelji glazbe koja nije sebi svrha, nego je u službi Božje ljubavi.

Današnju Božju riječ povezuje učvršćenost u Bogu iz koje izvire hrabrost i zauzetost, oduševljenje i radost plodova. U svoju maramicu nemojte zamotati poneki uspjeh koji pripada prolaznoj modi, nego i dalje maramicom brišite znoj i poneku suzu, kada zajedno s ostalim vjernicima uzdižete hvalu i vapaj Bogu; ili kada morate i trpjeti zbog ljubavi prema Crkvi.

Gospodinu hvala za darove koje vam je dao! Hvala vama što ih darujete nama!

Amen.

Prvo čitanje:
(2Mak 7, 1.20-31)

Čitanje Druge knjige o Makabejcima

U one dane: Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom.

Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. Govorila im je: »Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima.«

Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja. Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život. Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina. Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: »Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao i ljudski rod. Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!«

Tek što je svoje dorekla, mladić reče: »Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona, što ga našim očima dade Mojsije. A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:
(Ps 17, 1.5-6.8.15)

Pripjev: Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.

Počuj, Gospodine pravedni,
i vapaj mi poslušaj,
usliši molitvu iz usta iskrenih!

Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,
ne zasta mi noga na putima tvojim.
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.

Čuvaj me ko zjenicu oka,
sakrij me u sjenu krila svojih,
a ja ću u pravdi gledati lice tvoje,
i kad se probudim, naužiti se pojave tvoje.

Evanđelje:
(Lk 19, 11-28)

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu — zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle:

»Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«

»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.«

»Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’

»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«

»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo! Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje — one koji me ne htjedoše za kralja — dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’« Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.

Riječ Gospodnja.