30 svi 3. izdanje Festivala Sancti Joannis Nepomuceni (Lučko)
Treći po redu Festival Sancti Joannis Nepomuceni, održan u svibnju 2026. u Lučkom, još je jednom potvrdio kako su festivali posvećeni klasičnoj glazbi u manjim sredinama mnogo više od pukog koncertnog programa. Riječ je o prostoru susreta različitih kulturnih tradicija, povijesnih slojeva i suvremenih interpretacijskih pristupa koji glazbi daju novu umjetničku relevantnost. U ozračju posvećenom sv. Ivanu Nepomuku, jednom od najštovanijih srednjoeuropskih svetaca čiji je kult snažno obilježio baroknu Europu, koncert ansambla za ranu glazbu Gli Schiavoni, održan 16. svibnja 2026., zaključio je festival na blagdan Sv. Ivana Nepomuka.
Ansambl Gli Schiavoni (kojeg čine: Antonija Žarković, sopran; Mislav Lucić, tenor; Antonia Pavić, barokno violončelo; Josip Krokar, arhilutnja i Benjamin Pölhe, orgulje) već svojim imenom upućuje na povijesnu povezanost istočne obale Jadrana i Venecije. Inspirirani venecijanskom Rivom degli Schiavoni, članovi ansambla istražuju glazbene dodire hrvatskog i talijanskog prostora 17. stoljeća, pri čemu posebnu pozornost posvećuju manje poznatom repertoaru hrvatske glazbene baštine. Upravo se u tome krije najveća vrijednost njihova rada: oni ne pristupaju ranoj glazbi muzeološki, nego je izvode kao živ, emocionalno snažan i komunikativan umjetnički jezik. Njihov umjetnički rad prepoznala je i europska organizacija EEEMERGING+, koja podupire mlade ansamble rane glazbe te im omogućuje nastupe na europskim festivalima tijekom 2026. i 2027. godine.
Koncert je započeo duetom Francesca Sponge Uspera, skladatelja poznata pod nadimkom Usper, koji je djelovao gotovo cijeli život u Veneciji, gdje je kao orguljaš i kapelnik bio povezan s glazbenim krugom Bazilike svetoga Marka. Sam tekst dueta „Gaudeamus omnes in Domino“ prigodno je promijenjen slavljenjem imena Sv. Ivana čime je dodatno uveličana svetkovina naslovnika župe. Njegove skladbe iz zbirke Compositioni armoniche (1619.) izvedene na koncertu, povezuju kasnorenesansnu polifoniju s novim baroknim izrazom, dok motet „Vulnerasti cor meum“ iz zbirke Ghirlanda sacra (1625.), na tekst Pjesme nad pjesmama, donosi intiman i meditativan glazbeni govor iznimnih vokalno-tehničkih zahtjeva zbog svog visokog ambitusa. Pjesma nad pjesmama bila je dramaturško središte koncertnog programa. Motet „Vulnerasti cor meum“ slijedio je motet Claudija Monteverdija, jednog je od ključnih skladatelja prijelaza iz renesanse u barok. Njegov motet „Nigra sum“ iz zbirke Vespro della Beata Vergine (1610.), na tekst Pjesme nad pjesmama, pisan je za solo tenor i basso continuo te spaja retoričku jasnoću i intimnu izražajnost. U motetu O Maria, Giovanni Rovetta nastavlja venecijansku tradiciju bogate vokalne ornamentike i tonskog slikanja, polovinkama na tekst „candida“ i osminkama na tekst „nigra sum“, u adaptaciji Pjesme nad pjesmama gdje je pastirica postala Majkom Božjom.
Poseban dojam ostavio je repertoar koncerta, koji je programski povezao hrvatske i talijanske autore s tradicijskim napjevima naših prostora, odnosno tužaljkom iz Baranje „Počivaj o moj Neven“. Takva koncepcija nije djelovala kao niz odvojenih skladbi, nego kao dramaturški promišljeno glazbeno putovanje između dviju obala Jadrana. Upravo u tim prijelazima između umjetničke i tradicijske glazbe ansambl je pokazao najveću interpretativnu slobodu i kreativnost. Tradicijski motivi nisu bili tretirani kao folklorni dodatak programu, nego kao organski dio povijesno-glazbenog kontinuiteta.
U zvuku ansambla osobito se isticala transparentnost teksture i osjećaj za akustički prostor, što je sakralnom ambijentu dalo dodatnu dimenziju meditativnosti. Glazba nije bila usmjerena prema spektaklu, nego prema stvaranju atmosfere kontemplacije i unutarnje sabranosti, čime je repertoar u potpunosti odgovorio duhovnom karakteru koncerta.
